Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim
"O vjernici, propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas - da biste bili bogobojazni", kur'anska je poruka povodom propisivanja posta mubarek mjeseca Ramazana. A u poznatom hadis-i-kudsijju Uzvišeni za post, kao poseban ibadet (Bogu ugodno djelo) kaže: "Post je Moj i Ja za njega nagrađujem". A opet hadis Poslanika a.s. da "...na Džennetu imaju posebna vrata, koja se zovu Rejjan i na koja će ulaziti samo postači..." poseban je podstrek za sve vjernike da mjesecu Ramazanu pristupe krajnje ozbiljno.
Obzirom da se ovih dana mnogo piše o važanosti, blagodatima, propisima i td. mjeseca Ramazana toliko u uvodu, jer smatram da većina muslimana (bili postači ili ne) poznaju osnovne propise o Ramazanu. Ja bih se želio osvrnuti na one stvari o kojima se manje govori ili se sa zadrškom o njima priča. Pa da krenemo od vrste insana/muslimana (iznosim svoje mišljenje) sa podjelom prema mubarek Ramazanu.
Nepostači bez uvjerenja; su ustvari insani koji uopće ne smatraju da trebaju postiti, jer u osnovi nemaju uvjerenje da je post njima naređen. Ustvari, nije mali broj onih koji nose muslimanska imena, a od vjere praktično ništa drugo i nemaju, pa čak ponekad sumnjaju u same temelje svoje vjere, sumnjaju i u postojanje Uzvišenog. Nećemo ih posebno razmatrati, jer i Uzvišeni u Kur'anu poručuje: "...pa ko želi neka vjeruje, a ko ne želi neka ne vjeruje...".
Nepostači sa uvjerenjem, ali lijeni; su oni muslimani koji vjeruju i u sebi dina imaju, ali jednostavno nisu naučeni niti sebe pokušavaju naučiti da poste ili neki drugi ibadet čine. Takvi najčešće sebe uz Ramazan opravdavaju sa onim: ne može se, teško je, predugo je, meni je srce čisto, ja nikom zlo ne mislim, i sl. Za takve bih ispričao kratku anegdotu koja se desila kada sam razgovarao sa jednim poznanikom koji mi je pojašnjavao i opravdavao činjenicu da ne posti. Eto kao on se meni nešto treba pravdati? Ma jok, tvoj post ili nepost nema veze sa mnom ili drugim insanima, to ti sa Uzvišenim riješi. Ali u razgovoru on meni kaže da se ne može, da je teško, predug dan. Ja ga onako, čisto iz kurtoazije, upitam: A koliko si dana uspio? Kaže nisam ni jedan. Rekoh dobro, a koliko si dana pokušao? Kaže: ma nisam ni jedan, predugo je. Molim?! Nisi ni pokušao, ni probao na sehur ustati, ni pola dana ispostiti? Kaže nisam. Pa šta me zafrkavaš, kako onda znaš da se ne može? Pa bar probaj i ukoliko zaista ne uspiješ, pa da neko opravdanje imaš.
Postači reda radi; su muslimani koji poste najčešće zato što svi poste, zato što su njega/nju navikli, pa eto sramota da i on/ona ne poste. Aman, koga je sramota? Jer kod takvih najčešće posti samo želudac; nema hrane, nema vode i to je to. I dalje on/ona galami na koga stigne, psuje kad se naživcira, klete rođaka što mu preko međe pređe, klete komšiju što mu njegova kokoš čeprka po dvorištu, ljuti se na sve i svakog, jer je bolan gladan i žedan, a ne kuži zašto posti. Sve filmove i serije, svu muziku i emisije, koju sluša i gleda mimo Ramazana sluša i gleda i u Ramazanu. Ne jede kruha i ne pije vode, al' na svakom koraku "grize meso" i "pije krv" svoga brata i svoje sestre, jer i dalje ogovara, zavidi, sumnja, prenosi .... i tako bom, k'o da nije Ramazan. A hadis: "Ko se ne ostavi ružnog govora Allahu dž.š. nije potrebno da ostavlja jelo i piće"? Ako postiš, znaš li bolan zbog koga i zašto postiš?
Postači parekselans; su vjernici i vjernice kojima posti svaki dio tijela. Da neće hrane i pića to je prevaziđeno. Ovi postači se trude da im oko ne gleda šta ne treba, da im uho ne sluša šta nije primjereno, da im ruke ne dodiruju osim halala, da noge ne hode u sumnjivo, da jezik šuti što je moguće više, a kad progovori da samo dobro govori. Njima duša sa njihovim tijelom posti. E bujrum na vrata Rejjan.
Hajmo se sad pozabaviti određenim pojavama i situacijama u Ramazanu u kojima vrlo često griješimo, a možda i ne znamo da je tako.
Postač VS nepostač - situacija koja je svakodnevna. Normalna je pojava da u društvu ima postača, ali i nepostača (pa ko smo mi da ulazimo u razloge zašto neko ne može ili neće da posti?). I najčešće se krive nepostači kako "smetaju" postačima, jer javno jedu i piju, duhane i sl. Ok, smatram da je krajnje degutantno i nekulturno od čovjeka koji ne posti, a koji je u društvu isključivo postača da im namjerno "ćorluči" sa takvim ponašanjem, ali ja bih se ovdje osvrnuo na grešku postača u ovakvim situacijama. Pitate se kako? Vrlo često mi sebi dopuštamo da sudimo zašto neko ne posti i osuđujemo ga zbog toga, a ne poznajemo situaciju, zdravlje ili mogućnosti osobe koju osuđujemo, pa čak se i namjerno (a kao postimo i ovim ulazimo u one postače reda radi) nalazimo na mjestima gdje su isključivo nepostači da bi kasnije komentarisali. Opet primjer situacije koja mi se desila. Postač meni priča kako je u Bihaću (ili bilo kojem gradu) puno nepostača. Kaže: kafići su puni, jede se i pije javno, k'o da nije Ramazan. A ja ga pitam: A kako ti to znaš? Pa kaže: ja bio u gradu i prošao korzom. Molim? A šta ćeš ti u gradu u sred bijela dana, u sred posta, korzirati? Nije on rekao da je imao posla ili da je žurio u Općinu po neki dokument, već je on išao prošetati i razgledati!? Zašto? Pa brate (i sestro) jel' ti postiš sebi ili postiš pa ideš razgledati i bilježiti ko po gradu ne posti? Dobio ti zadatak da budeš pisar, eto. Ima svaki insan svoje pisare, meleke časne što svaki postupak pišu, nije bolan tvoje da razgledaš, komentarišeš i sudiš. Pa dragi postači, postite radi sebe i ne smetajte nepostačima, oni će svoja opravdanja pred Uzvišenog iznositi.
Postač VS suprug/supruga - situacija svakog dana, a pogotovu svake noći Ramazana. Šta je? Kao o tome se ne može govoriti, tabu? Nema tabu i Islamu. Dozvoljeno je postaču da zagrli, pa čak i poljubi svoju suprugu u toku posta, naravno ukoliko to nije strastveni poljubac koji može odvesti dalje. A kad nastupi iftar, tad je dozvoljeno (kao i kruh i voda) sve ono što je dozvoljeno i mimo Ramazana, sve do zore. Pa zar post nije <sustezanje od jela, pića, duhana i drugih tjelesnih uživanja od zore do zalaska sunca>, što znači da je sve pobrojano dozvoljeno od zalaska sunca pa sve do zore.
Postač VS djeca - situacija u kući, na ulici i u džamiji. Grešaka na pretek. Prvo; ne navikavamo svoju djecu na post i namaz, džamiju i džemat. Mali su - nisu, oni će reći da žele s vama postiti, teško im je - nije, oni će reći kad više ne mogu i kad ogladne, poslije će - kad poslije?, kad odrastu - ko ti garantuje da će odrasti, jer ne poznaješ propisanu sudbinu, .... i tako u nedogled. Drugo; galamimo, vrištimo i psujemo na djecu (i svoju i tuđu) k'o da nije Ramazan. A svi znamo koliko je Poslanik a.s. volio djecu i koliko je posebno bio milostiv u toku mjeseca Ramazana. Treće; djeca nam smetaju dok klanjamo, kako kod kuće tako i džamiji? Halo, tvoje dijete ti smeta dok klanjaš? Pa sjećate se situacija; hoće dedo ili nane da klanjaju i onda bihuzur cijela kuća. Jedna snaha nosi peškir, druga lavor, treća postekiju, sva djeca u drugu sobu, niko ni "A". Ama svi na nogama jer neko treba klanjati. Dragi Allahu koje neznanje. Pa de uzmi dijete/unuče u krilo dok uzimaš abdest, nauči ga. De ga stavi kraj sebe na postekiju dok klanjaš, nek se igra. Kad sjedneš na Et-tehijjatu stavi ga u krilo svog namaza, dok dovu učiš zagrli ga i tako dovu uči. Tako ćeš mu namaz privoliti i na namaz naviknuti. Pa svima nam je dobro poznat primjer situacije kada je Poslanik a.s. klanjao, a u njegovu sobu utrčali Hasan i Husein, unučići Poslanikovi, pa po svome dedi. Poslanik na sedždi a njih dvojica na leđima, na vratu, dedi po glavi. Šta je Lijepi, Blagi Poslanik učinio? Nije zvao ukućane ili sam unučiće iz sobe izbacio, već je osaburio, strpio se na namazu, dok se oni nisu izigrali i sami otišli, a onda samo namaz nastavio. Djeca koja ne znaju propise namaza ne mogu namaz pokvariti, zapamti!
Da Vam ne bi bilo dosadno, ako već nije ;-) ... ovdje ćemo stati, pa nastavak tražiti u nekom drugom tekstu, a na kraju ovog još samo svim insanima poželjeti mubareći Ramazan sa dovom da iz njega izađemo bar za trun bolji ljudi.
No comments:
Post a Comment