Evo Ramazana, jeste znali ovo?

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

"O vjernici, propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas - da biste bili bogobojazni", kur'anska je poruka povodom propisivanja posta mubarek mjeseca Ramazana. A u poznatom hadis-i-kudsijju Uzvišeni za post, kao poseban ibadet (Bogu ugodno djelo) kaže: "Post je Moj i Ja za njega nagrađujem". A opet hadis Poslanika a.s. da "...na Džennetu imaju posebna vrata, koja se zovu Rejjan i na koja će ulaziti samo postači..." poseban je podstrek za sve vjernike da mjesecu Ramazanu pristupe krajnje ozbiljno.

Obzirom da se ovih dana mnogo piše o važanosti, blagodatima, propisima i td. mjeseca Ramazana toliko u uvodu, jer smatram da većina muslimana (bili postači ili ne) poznaju osnovne propise o Ramazanu. Ja bih se želio osvrnuti na one stvari o kojima se manje govori ili se sa zadrškom o njima priča.  Pa da krenemo od vrste insana/muslimana (iznosim svoje mišljenje) sa podjelom prema mubarek Ramazanu.

Nepostači bez uvjerenja; su ustvari insani koji uopće ne smatraju da trebaju postiti, jer u osnovi nemaju uvjerenje da je post njima naređen. Ustvari, nije mali broj onih koji nose muslimanska imena, a od vjere praktično ništa drugo i nemaju, pa čak ponekad sumnjaju u same temelje svoje vjere, sumnjaju i u postojanje Uzvišenog. Nećemo ih posebno razmatrati, jer i Uzvišeni u Kur'anu poručuje: "...pa ko želi neka vjeruje, a ko ne želi neka ne vjeruje...".

Nepostači sa uvjerenjem, ali lijeni; su oni muslimani koji vjeruju i u sebi dina imaju, ali jednostavno nisu naučeni niti sebe pokušavaju naučiti da poste ili neki drugi ibadet čine. Takvi najčešće sebe uz Ramazan opravdavaju sa onim: ne može se, teško je, predugo je, meni je srce čisto, ja nikom zlo ne mislim, i sl. Za takve bih ispričao kratku anegdotu koja se desila kada sam razgovarao sa jednim poznanikom koji mi je pojašnjavao i opravdavao činjenicu da ne posti. Eto kao on se meni nešto treba pravdati? Ma jok, tvoj post ili nepost nema veze sa mnom ili drugim insanima, to ti sa Uzvišenim riješi. Ali u razgovoru on meni kaže da se ne može, da je teško, predug dan. Ja ga onako, čisto iz kurtoazije, upitam: A koliko si dana uspio? Kaže nisam ni jedan. Rekoh dobro, a koliko si dana pokušao? Kaže: ma nisam ni jedan, predugo je. Molim?! Nisi ni pokušao, ni probao na sehur ustati, ni pola dana ispostiti? Kaže nisam. Pa šta me zafrkavaš,  kako onda znaš da se ne može? Pa bar probaj i ukoliko zaista ne uspiješ, pa da neko opravdanje imaš.

Postači reda radi; su muslimani koji poste najčešće zato što svi poste, zato što su njega/nju navikli, pa eto sramota da i on/ona ne poste. Aman, koga je sramota? Jer kod takvih najčešće posti samo želudac; nema hrane, nema vode i to je to. I dalje on/ona galami na koga stigne, psuje kad se naživcira, klete rođaka što mu preko međe pređe, klete komšiju što mu njegova kokoš čeprka po dvorištu, ljuti se na sve i svakog, jer je bolan gladan i žedan, a ne kuži zašto posti. Sve filmove i serije, svu muziku i emisije, koju sluša i gleda mimo Ramazana sluša i gleda i u Ramazanu. Ne jede kruha i ne pije vode, al' na svakom koraku "grize meso" i "pije krv" svoga brata i svoje sestre, jer i dalje ogovara, zavidi, sumnja, prenosi .... i tako bom, k'o da nije Ramazan. A hadis: "Ko se ne ostavi ružnog govora Allahu dž.š. nije potrebno da ostavlja jelo i piće"? Ako postiš, znaš li bolan zbog koga i zašto postiš?

Postači parekselans; su vjernici i vjernice kojima posti svaki dio tijela. Da neće hrane i pića to je prevaziđeno. Ovi postači se trude da im oko ne gleda šta ne treba, da im uho ne sluša šta nije primjereno, da im ruke ne dodiruju osim halala, da noge ne hode u sumnjivo, da jezik šuti što je moguće više, a kad progovori da samo dobro govori. Njima duša sa njihovim tijelom posti. E bujrum na vrata Rejjan.

Hajmo se sad pozabaviti određenim pojavama i situacijama u Ramazanu u kojima vrlo često griješimo, a možda i ne znamo da je tako.

Postač VS nepostač - situacija koja je svakodnevna. Normalna je pojava da u društvu ima postača, ali i nepostača (pa ko smo mi da ulazimo u razloge zašto neko ne može ili neće da posti?).  I najčešće se krive nepostači kako "smetaju" postačima, jer javno jedu i piju, duhane i sl. Ok, smatram da je krajnje degutantno i nekulturno od čovjeka koji ne posti, a koji je u društvu isključivo postača da im namjerno "ćorluči" sa takvim ponašanjem, ali ja bih se ovdje osvrnuo na grešku postača u ovakvim situacijama. Pitate se kako? Vrlo često mi sebi dopuštamo da sudimo zašto neko ne posti i osuđujemo ga zbog toga, a ne poznajemo situaciju, zdravlje ili mogućnosti osobe koju osuđujemo, pa čak se i namjerno (a kao postimo i ovim ulazimo u one postače reda radi) nalazimo na mjestima gdje su isključivo nepostači da bi kasnije komentarisali. Opet primjer situacije koja mi se desila. Postač meni priča kako je u Bihaću (ili bilo kojem gradu) puno nepostača. Kaže: kafići su puni, jede se i pije javno, k'o da nije Ramazan. A ja ga pitam: A kako ti to znaš? Pa kaže: ja bio u gradu i prošao korzom. Molim? A šta ćeš ti u gradu u sred bijela dana, u sred posta, korzirati? Nije on rekao da je imao posla ili da je žurio u Općinu po neki dokument, već je on išao prošetati i razgledati!? Zašto? Pa brate (i sestro) jel' ti postiš sebi ili postiš pa ideš razgledati i bilježiti ko po gradu ne posti? Dobio ti zadatak da budeš pisar, eto. Ima svaki insan svoje pisare, meleke časne što svaki postupak pišu, nije bolan tvoje da razgledaš, komentarišeš i sudiš. Pa dragi postači, postite radi sebe i ne smetajte nepostačima, oni će svoja opravdanja pred Uzvišenog iznositi.

Postač VS suprug/supruga - situacija svakog dana, a pogotovu svake noći Ramazana. Šta je? Kao o tome se ne može govoriti, tabu? Nema tabu i Islamu. Dozvoljeno je postaču da zagrli, pa čak i poljubi svoju suprugu u toku posta, naravno ukoliko to nije strastveni poljubac koji može odvesti dalje. A kad nastupi iftar, tad je dozvoljeno (kao i kruh i voda) sve ono što je dozvoljeno i mimo Ramazana, sve do zore. Pa zar post nije <sustezanje od jela, pića, duhana i drugih tjelesnih uživanja od zore do zalaska sunca>, što znači da je sve pobrojano dozvoljeno od zalaska sunca pa sve do zore.

Postač VS djeca - situacija u kući, na ulici i u džamiji. Grešaka na pretek. Prvo; ne navikavamo svoju djecu na post i namaz, džamiju i džemat. Mali su - nisu, oni će reći da žele s vama postiti, teško im je - nije, oni će reći kad više ne mogu i kad ogladne, poslije će - kad poslije?, kad odrastu - ko ti garantuje da će odrasti, jer ne poznaješ propisanu sudbinu, .... i tako u nedogled. Drugo; galamimo, vrištimo i psujemo na djecu (i svoju i tuđu) k'o da nije Ramazan. A svi znamo koliko je Poslanik a.s. volio djecu i koliko je posebno bio milostiv u toku mjeseca Ramazana. Treće; djeca nam smetaju dok klanjamo, kako kod kuće tako i džamiji? Halo, tvoje dijete ti smeta dok klanjaš? Pa sjećate se situacija; hoće dedo ili nane da klanjaju i onda bihuzur cijela kuća. Jedna snaha nosi peškir, druga lavor, treća postekiju, sva djeca u drugu sobu, niko ni "A". Ama svi na nogama jer neko treba klanjati. Dragi Allahu koje neznanje. Pa de uzmi dijete/unuče u krilo dok uzimaš abdest, nauči ga. De ga stavi kraj sebe na postekiju dok klanjaš, nek se igra. Kad sjedneš na Et-tehijjatu stavi ga u krilo svog namaza, dok dovu učiš zagrli ga i tako dovu uči. Tako ćeš mu namaz privoliti i na namaz naviknuti. Pa svima nam je dobro poznat primjer situacije kada je Poslanik a.s. klanjao, a u njegovu sobu utrčali Hasan i Husein, unučići Poslanikovi, pa po svome dedi. Poslanik na sedždi a njih dvojica na leđima, na vratu, dedi po glavi. Šta je Lijepi, Blagi Poslanik učinio? Nije zvao ukućane ili sam unučiće iz sobe izbacio, već je osaburio, strpio se na namazu, dok se oni nisu izigrali i sami otišli, a onda samo namaz nastavio. Djeca koja ne znaju propise namaza ne mogu namaz pokvariti, zapamti! 

Da Vam ne bi bilo dosadno, ako već nije ;-) ... ovdje ćemo stati, pa nastavak tražiti u nekom drugom tekstu, a na kraju ovog još samo svim insanima poželjeti mubareći Ramazan sa dovom da iz njega izađemo bar za trun bolji ljudi.

I druga godina prođe, ali tuga ostade - rah. Adisa Baručić

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Iako svjesni da je i život i smrt odredba Uzvišenog i da samo On određuje koliko će neko od nas živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, ipak svako od nas tuguje za onima koje On Milostivi uzme Sebi, a bili su dio našeg svakodnevnog života. U prirodi insana je voli i da bude voljen. U prirodi insana je da žali, pati i tuguje za svojim voljenim.

Baručić Adisa, rođena 28. 07. 1984. godine je  insan za kojim tuguju i pate mnogi. Iako je tuga najveća kod majke Mirsade, oca Ferida, braće Amira i Adisa, njene sukija i mrkija: Suane i Davuda (bratići), ipak znamo da je veliki broj prijatelja i poznanika koji i danas, evo dvije godine dana nakon njenog preseljenja na Ahiret, tuguju, ali i sjećaju se nasmijane, raspoložene i uvijek komunikativne Bulsy (kako su je njene najbliže prijateljice i zvale).

Na Ahiret je preselila prije 2 godine od opake bolesti; akutne leukemije, i to samo 2,5 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu od 2,5 mjeseca bila je u Kliničkom centru u Sarajevu, pokušali su doktori sve što su znali, tretmani i terapije, kemoterapija i sl. Pokušala je i porodica sa alternativnim liječenjem, naravno nakon što je rahmetli Adisa to i tražila i uz njenu dozvolu. Desio se period kada se oporavila da je bilo izvjesno da će i ozdraviti. Ali onda je odredbom Milostivog Adisa-Bulsy u noći na mubarek petak, na rukama svoje braće i pred dragi sabah, dušu pustila i vratila se svome Gospodaru. 

"Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim će se Nama vratiti" poruka je Uzvišenog u Kur'anu. Ovaj ajet citirao sam hiljade puta, drugima savjete davao u teškim momentima kada im neko preseli na Ahiret, na dženazama insane upozoravao, ali...tog sabaha sam ja svjestan te poruke postao. Uzvišeni joj je rođenje odredio, život podario i propisao, ali evo i čas smrti odredio. U 28. godini, u cvatu mladosti, kada je  najljepše živjeti, naša Adisa je odredbom Milostivog morala seliti.

Ovaj tekst ponovo čitam i pišem kao podsjetnik sebi, porodici, a njenim prijateljicama i prijateljima, rođacima i poznanicima. Podsjetnik na jednu prelijepu dušu, nasmijano lice, insana koji je uvijek u životu bio više na usluzi drugima nego sebi. Za Adisu sigurno možemo citirati hadis: "Najbolji od ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima....", a ona je uvijek bila na korist i uslugu drugima. Bilo je i onih koji su ponekad kritikovali njen pristup životu; ona je bila djevojka u dinu, pod hidžabom od šerijatskog punoljetstva, a ipak kažu druži se sa svima? Pa šta je tu čudno? Šta je tu bilo pogrešno?! Bila je osoba koja je voljela ljude i život, osoba koju su ljudi voljeli, poštovali i po dobru spominjali. Adisa-Bulsy bila je tu za svakog insana. To njen Bihać priča i svjedoči, tako se nje Bihać i sjeća.

U svojoj bolesti, sve do smrtnog časa, imala je osmijeh na licu, bila je svjesna svoje bolesti i smrti kao odredbe Milostivog. Čak ni u najtežim trenucima svoje bolesti nije od porodice ili prijatelja ništa zahtijevala, a česta sikiracija joj je bila da nije na teret drugima, da im ne otežava. Eh, kako je kao muminka (vjernica) razmišljala.

Svaki dan si u našim mislima i u našim dovama. Molimo Milostivog da nas spoji u lijepom Džennetu. Amin

Lejletu-l-Berat - noć sudbine i oprosta je sutra

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

U islamskoj literaturi, a posebice u našoj lijepoj bošnjačkoj tradiciji, kao odabrane - mubarek noći tretiraju se; noć Mi'radža, noć Regaiba, noć Qadra i noć koja nam sutra (12. 06. 2014. - četvrtak) nastupa akšamskim ezanom, a to je Lejletu-l-Berat, noć sudbine ili noć oprosta. Ovdje želim napomenuti da ova razmišljanja dijelim sa onima koji smatraju da ova noć (ili pobrojane noći) zaista za nas i jesu odabrane - mubarek noći, iako postoji određeni broj onih koji smatraju da ove noći nije potrebno obilježavati, pa čak takva obilježavanja klasificiraju kao bid'at (novotariju), ali u ovom tekstu se ne bih bavio takvim razmišljanjima.

Po mišljenju  određenog broja mufessira (tumača kur'anskih ajeta) početni ajeti sure Ad-Duhan u koji Uzvišeni kaže: "Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo - i Mi, doista, opominjemo - u kojoj se svaki mudri posao riješi, po zapovijedi Našoj!", se odnose upravo na noć Berata, tj. 15. noć mjeseca Š'abana. 

Ibn Abbas r.a. za riječi Uzvišenog Allaha dž.š.: “u kojoj se svaki mudri posao riješi” kaže da se to odnosi na petnaestu noć mjeseca Š'abana. Učenjaci kažu da se u ovoj noći zapisuje sudbina svakog čovjeka za narednu godinu u knjigu Levhi Mahfuz u kojoj su sadržane sve objave Uzvišenog, ali i sudbine svakog živog bića kojem je Uzvišeni dušu udahnuo. Iz tog razloga ova noć, noć Berata, dobila je naziv noć sudbine. Napomenuo bih svima nama da postoje dva načina za mijenjanje sudbine, kako se u hadisu i navodi, a to je putem dijeljenja sadake i učenjem dove.

U hadisu koji bilježi Ibn Madže, a prenosi hazreti Alija r.a. za ovu noć se kaže: "Kada nastupi petnaesta noć mjeseca Š'abana provedite je u ibadetu, a naredni dan postite. Uistinu, Allah dž.š. u njoj pita : <Traži li neko oprosta, pa da mu oprostim, traži li neko opskrbu, pa da ga opskrbim, ima li neko u belaju ili bolesti, pa da mu to oklonim...>, sve do pojave zore". Pa je zbog ovog hadisa i prvog poziva u njemu od Uzvišenog ova mubarek noć dobila naziv noć oprosta.

Kako sam na početku rekao, ova noć u 2014. godini nastupa sutra, 12. 06. (četvrtak), akšamskim ezanom i nadam se da će mnogi muslimani širom svijeta, a i u našoj lijepoj Bosni, ovu noć obilježiti na adekvatan način. Obilježavanja ove noći sa činjenjem ibadeta (Bogu ugodnih dijela) može biti pojedinačno ili individualno, ali može isto tako i u džematu ukoliko se takvo obilježavanje organizuje. Opet da se ne bavimo onima koji sve to oharame ili novotarijom učine, smatram da je bolje to činiti u džematu, jer za svaki namaz koji smo klanjali u džematu (u ovom slučaju barem akšam i jaciju) i za svaki rekat nafile koji zajednički klanjamo vrijednost se povećava za 25 puta. A kamoli ako još na to prisustvujemo prigodnom vazu iz kojeg ćemo nešto o svom dinu naučiti ili dodatno proučimo koji salavat na našeg Pejgambera a.s. ili osmijehom zaradimo sevap susrećući se sa svojom braćom i sestrama u Islamu.

Nadam se da će na području Bihaća (ali i šire) ova noć biti obilježena, ali ne samo paljenjem kandilja i da će se džamije uljepšati velikim brojem džematlija, kojima će se pojasniti osnovni propisi nadolazećeg mubarek mjeseca Ramazana, jer ovo je posljednja najava nama najdražeg gosta. Najdražeg gosta?! Hoće li nam to Ramazan zaista i biti?

Ako se ne slažeš sa mnom, pa samo me izbriši!

Unazad nekoliko godina sam razmišljao da počnem pisati o svemu i svačemu, čak mi je veliki broj prijatelja govorio da pišem o svakakvim temama i naravno da pokušam dati i vjerski pogled na sve to. Eto kao; ja ti ponešto znam i o propisima vjere, pa bi bilo dobro da o svakakvim temama imamo tvoje razmišljanje. Ima tu ponešto i životnog iskustva, jer rad sa insanima preko 10 godina ostavi trag, ali i insana svačemu nauči. Pa eto, sa ovim blogom želio bih da ponekad dam svoj pogled na neka dešavanja iz svakodnevnog života.

Vjerovatno sam ovaj tekst trebao pisati kao prvi i uvodni kada sam puštao blog u javnost, ali evo i sada mu je vakat. Ovaj put dobio sam povod, jer poznajem (ili bolje poznavao sam) dosta insana iz različitih društvenih sfera: vjerskih, političkih, sportskih, kulturnih...i td. koji su se usuđivali reći svoje mišljenje i razmišljanje na sva moguća svakodnevna dešavanja. I najednom, stop. Svi nešto; neka! šuti, nije vrijeme, treba biti mudar, šta će ovaj ili onaj reći i sl. I ne samo da prestadoše govoriti svoja mišljenja, nego počeše i drugima onemogućavati da kažu ili budu slušani kada govore svoje mišljejnje.

Da budemo jasni! Ne radim ja to (pišem blog) isključivo zbog Vas koji čitate ili ovih koji su mi predlagali. Ma jok. Ja jednostavno smatram da o svemu svaki čovjek treba imati svoje mišljenje, pa makar i pogrešno bilo, i priliku slobodno ga reći (ali da zaista bude njegovo, a ne kakvo poltronsko). A obzirom da ja imam često o svemu i svačemu mišljenje (ne moram biti u pravu) i da se ne libim to tvoje mišljenje izreći ma ko da ga sluša, onda sam na ovaj način želio da se "istresam" na tastaturu, a ne na nekog ko mi prvi naleti, a ja <in the mood> za istresanje o nekom pitanju.

Sa vjerskog aspekta razmjena mišljenja i konstruktivna diskusija je poželjna i potrebna. Ono što u Islamu nije dozvoljeno jeste rasprava, jer rasprava vodi u svađu, a svađa u razdor i onda niko fajde nema. Pa kako bi insani u prošlosti došli do mnogih rješenja da nisu razmijenjivali mišljenja i razmišljanja. Ali danas izgleda, sa vjerskog aspekta nekih, ima ono pravilo "šta ti imaš misliti, nemaš ti pojma!" ili barem ako već razmišljaš i kojim slučajem si u pravu ona druga "ko si ti da to govoriš i iznosiš?". Hmm. A šta je sa: "Reci istinu pa makar bila gorka!"?

Mogu razumijeti da se ne slažeš sa mnom, šta me briga, na kraju krajeva, hoćeš se slagati ili nećeš. Ali ne mogu razumijeti da ti toliko smeta činjenica da neko ima svoje mišljenje o bilo čemu. I što je interesantnije; ti imaš drugačije mišljenje, ali nemaš hrabrosti da o istoj stvari govoriš ili pišeš, jer bi se nekom mogao zamjeriti, jer bi te neko mogao kritikovati, jer bi ovo, jer bi on...ma daaaj. Govori bolan, piši, o svemu o čemu imaš svoje mišljenje i naravno argumente za svoje razmišljanje. Svaki put kad sam u životu izgovarao svoje mišljenje jasno i glasno, pa i sad svaki put kad napišem tekst o nekom svakodnevnom dešavanju, želim da pokrenem razmišljanje i razgovor na tu temu. Želim da mladi insani, vjerske i svjetovne naobrazbe, počnu davati svoja mišljenja o tome, da razmijenjujemo ideje i razmišljanja, da bolan ne tapkamao non-stop u jednom mjestu ili kopiramo druge. Hajde da ne budemo poltroni, ulizice i copy-paste insani.

Ako ti se ne sviđa moje mišljenje, ako se ne slažeš sa mnom, pa samo me izbriši, prekriži, nemoj čitati i slušati, ja to od tebe i ne tražim. Ali nemoj drugima o mom razmišljanju soliti pamet i drugima (prije nego sami čuju drugačije-moje razmišljanje) onemogućavati da kažu šta misle i čuju šta žele. Nisi fer, nisi parmalentaran/na, nisi <open> za drugačija razmišljanja.

Prije komentara pročitaj naslov bloga gore: Život nije tabu (ni sa svjetovnog ni sa vjerskog aspekta), hajmo pričati o svemu (zar to nije blagodat Gospodara? da pričamo i mišljenja razmijenimo). O svemu i svačemu iz moje perspektive i mojih razmišljanja, ma koliko ona čudna bila (a moja perspektiva i razmišljanja, priznajem, zaista znaju nekad čudna biti, ali su moja!).

Čudno je djetinjstvo bez Alana Forda?

Surfajući po ovoj svjetskoj mreži koju zovemo <internet>, a budimo iskreni rijetko kad odsurfamo dalje od lokalnih žutopolitičkih, dezorijentisanih, dezinformisanih i nosozabadačkih portala, naiđoh na infomaciju da je ove godine tačno 45 godina od izlaska prvog stripa o slavnom Alanu Fordu i njegovoj ekipi. To me podsjeti na djetinjstvo i upaljenje svijeće, ogaračen nos kraj svijeće jer se novi broj Alana Forda ili nekog drugog tada popularnog stripa (Zagor, Tex, Miki, Dylan, i sl.) nije ispuštao iz ruku dok se ne pročita.

Za one koji ne znaju; strip Alan Ford govori o grupi TNT koju je osnovao Broj 1, čije se sjedište (Cvjećara u kojoj nikad cvijeća nema) nalazi u Petoj Aveniji u New Yorku. Stalni članovi grupe TNT (tajni agenti) su: Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Šef i Jeremija. Grupa TNT pod vodstvom prapovijesnoga paraplegičara rješava brojne kriminalne zaplete i ulazi u raznorazne situacije. Tajni agenti, međutim, od toga nemaju neke fajde, već su uglavnom gladni i poderani odrpanci, koji jedva krpe kraj s' krajem. Ovaj strip se izdavao u Francuskoj, Danskoj, bivšoj Jugi, a u Italiji i danas redovno izlaze novi brojevi.

E sada zapitanost? Kako to da danas dječaci (pa i djevojčice) nemaju naviku čitati stripove? Ili bolje; kako to da nam djeca uopšte nemaju naviku da čitaju? Možda će neko od onih provehabijskih (kako sam ih u nekom predhodnom tekstu nazvao) muslimana odmah sve to oharamiti, dok će drugi promodernisti reći da njihova djeca imaju pametnijeg posla. Tako je i najlakše izgleda; il' djetetu danas sve zabrani, pa nek jedva čeka da se od mame i tate otrgne i oproba sve što mu ovaj "slatki" dunjaluk nudi čim im iz vidokruga nestane, il' mu sve dozvoli, pa nek bude moderan i mami i tati drži lekciju sa svojih velikih i punih 10 godina. Gdje nesta' zlatna sredina? 

Ono što sigurno mogu potvrditi, a govorim iz iskustva, jeste; meni su stripovi pomogli da naučim kako se čita, a i da redovno čitam. Obzirom da tada nije bilo interneta, playstationa i drugih monitora (ako izuzmemo Super Maria) ono što je ostalo bili su stripovi. Ma da, pročitala se bolan i lektira tu i tamo, išlo se i u mekteb (čitali smo mi i ilmihale), pa i na vannastavne aktivnosti, ali se čitalo i prepričavalo, precrtavalo, mijenjalo i družilo. A danas? Danas sve na monitoru. Imam sina od 7 godina i njegova osnovna zanimacija (bar on tako želi, jer kaže sve kolege tako rade) bila bi monitor da ponekad nema zabrane i restrikcije od utičnica, kablova, tableta, telefona i pc-ova. Knjige, lektire, ilmihali, pa onda stripovi kao neobavezni materijal za čitanje nisu ni na mapi, ama čitanje nije ni na mapi.

Ova informacija o godišnjici stripa o Alanu Fordu vrati me nazad u djetinjstvo i nisam odolio a da prije ovog teksta ne pročitam (na monitoru naravno, pa kako drugačije kad mi sin nema ni jedan primjerak u print formatu) jedan broj i dobrano se ismijem njihovim provalama i sjetim se svojih djetinjastih provala dok se čitalo i razmjenjivalo po ulazima i hausterima. Lijepo je bilo djetinjstvo uz Alana Forda. Nije bilo briga jel Galaxy 4 ili 5, jel 8 il' 10 inča tablet, jel ova il' ona grafička, a sve ove brige ne pitajući tatu i mamu ima li love za novi mobitel, pc ili tablet. Mora biti, jer svi će biti <in>, a on/ona neće? A od djece mame i tate još gori i zaluđeniji ganjajući <in> svome djetetu koje još ni čitati ne zna. Pa koliko ste puta čuli; "...a da vidiš onog mog malog, ne zna još ni slova a na mom telefonu/pc-u/tabletu sve zna sam, sam nađe igricu, sam instalira, sam igra..." i onda oni rahat pijuckaju kaficu uz Onura i Hurem, Šeherzadu i Šaha, Sulejmana i Odbačenu, i ne znam ti ja više koju safunjicu. Tako on, draga mama i dragi tata, sam po tvom telefonu ili nekoj drugoj elektro napravi uđe i na ovaj net, pa sam gleda golotinju, pa sam gleda kako se ljudi tuku, kako neko nekom psuje, pa glave padaju ... pa najednom hoće mali brata da udavi, jer kaže to radi neki njegov u igrici il' na youtube videu. A ti samo pazi da ti koja epizoda ne prođe, uh, nedo Bog da promašiš usporeni snimak odbačene.

Ma ne mogu više! Sad ja ode sa teme; o djeci i odgoju u nekom drugom tekstu. 

Alan Ford, stripovi, navika čitanja kod nas i kod naše djece. To sam želio napomenuti, čitamo li mi išta i čitaju li naša djeca?