Sjećanje na šehide sa (ne)poštovanjem?!

Bismisllahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Ovih dana širom lijepe Bosne obilježavaju se razni "majski", "junski" i sl. dani otpora, kojima se ljudi žele podsjetiti na ratna dešavanja i žrtvu koju su učinili njihovi najmiliji za odbranu časti, dina i domovine. Obilježavaju se dani sjećanja na šehide Bosne. A je li to baš tako?

Prvo nekoliko rečenica o šehidima. Uzvišeni za šehide kaže: "Ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli; mrtvi su. Ne, oni su živi, kod Gospodara svoga opskrbljeni..." ili "...Ne. Oni su živi, ali vi to ne osjećate", što znači da su šehidske sfere i njihovo boravište poznati Uzvišenom, da su opskrbljeni za sve svoje potrebe i da kod Uzvišenog imaju poseban status. Poslanik a.s. za njih kaže: "Kada prva šehidska kap krvi dotakne zemlju, njemu biva pokazano njegovo mjesto u Džennetu...", pa i da su šehidi jedini insani koji će na Sudnjem danu htjeti da se vrate na dunjaluk iz jednog razloga "...da se borimo i ginemo u tvoje ime Uzvišeni Gospodaru...".

A sad činjenice o nama, koji ostadosmo poslije svojih šehida. Svojih, jer činjenica je da nema niti jedne bosanske porodice a da nema šehida; što u bližoj što u daljoj rodbini. Činjenica je da se svi trebamo sjećati svojih šehida, podsjećati na njihovu žrtvu, ali i na njihovu blagodat. Koju? Pa onu da će svaki šehid iz svoje bliže i dalje porodice, prijatelja i poznanika moći "..svojom rukom izabrati 70 osoba, koji će zajedno s njim ući u Džennet bez polaganja računa...". 

Šta mislite hoće li nas izabrati? Hoće li nas prepoznati?

Ovih dana svi nešto po Bosni evociraju sjećanje na šehide - najbolje sinove Bosne. U mjesecu junu pogotovu, svaka mjesna zajednica (govorim za područje Bihaća, jer ovo područje dobro poznajem) ima svoje junske dane otpora agresoru, četniku, napadaču...sjećanje na šehide, ne dajmo da se ponovi, nikad ne zaboravi i slične floskule. I šta se onda dešava??? Uobičajeno je da se organizuju dva ili tri dana i to: petak koji rezervišu za "vjerski" dio, jer eto s' vjerske strane šehidima i sjećanju na njih dosta jedan dan. I to ne i čitav dan. Nego; de ti hodža prouči Jasin u džamiji, obići ćemo šehidska mezarja (koja su usput zarasla, zatravnila, izblijedila... i da ne nabrajam, pa znate onu <ko tursko groblje>), proučiti Fatihu, položiti cvijeće i rasip. Hajmo onda na fešte. Da Uzvišeni sačuva i uputi.

Prije nego nastavim da podvučem jednu bitnu stvar. Šehidi nemaju potrebe, njima ne treba ni naš Jasin, ni naša Fatiha, ni naše cvijeće!? Vrati se malo gore bolan, oni su kod Gospodara opskrbljeni. Nama treba, kroz učenja njima i sjećanja na njih, pouka iz njihovog života, nama treba pouka iz njihove žrtve i njihove pogibije, nama bolan treba njihova ruka na Sudnjem danu. Iz interesa; da nas izaberu i sa sobom u Džennet uvedu.

A fešte i druženja su interesantne. Oraganizuju se razne igranke, svakojaki KUD-ovi, pjevaljke, ringešpili, turniri u svemu i svačemu. I kažu sve to uz sjećanje na šehide? E baš mi (ne)poštujemo svoje šehide!? Hajde da napomenem (da ne bi bilo ovaj je neki ekstrem); nemam ja ništa protiv sporta, druženja, pa ni pjesme, ako ćemo iskreno. Ali brate dragi, pa zar na dane šehida? I sve to još uz što veće doze alkohola, pijančenja i psovanja na svakom koraku. E baš mi (ne)poštujemo svoje šehide.

A još na to da dodam način učenja Fatiha i Jasina, tj. ponašanje pri tome: žene i djevojke ne da nisu pokrivene sa hidžabom, već dolaze pred džamije i šehidska obilježja, ulaze u mezarja bez mahrame, u suknjicama, sa mahsuz sređenim frizurama, našminkane ko da su krenule u diskoteku (uh, pa zaboravih - poslije toga će odmah na igranku), muškarci u šorcevima, bez imalo respekta, uz galamu, pa čak i pokoju psovku usput. O abdestima i čistim tijelima (ili srcima) da i ne govorim. E sad će bit', šta ovaj pametuje? Šta njega briga kako ko dolazi? Ama jest me briga! Brate i sestro, gospodine i gospođo! (eto tako ću), pa zar nema pravilo ponašanja i oblačenja kad ulaziš u Općinu, kad ulaziš u školu, kad ideš na službeni sastanak? Pa zar nema i pravilo oblačenja i ponašanja kad ulaziš u džamiju ili mezarje? I to samo taj dan, jedan dan u godini?!

Koga bolan varamo? Uzvišenog? On zna svaku pomisao, svaki otkucaj srca tvog i znaj da ćeš sa Njim o tome i razgovarati. Ljude oko sebe? Ama šta njih briga, narodu nikad kolača nakuhati nećeš, pa i ne obraćaj pažnju. Varamo li sami sebe? E to sigurno, jer inače bi se zapitali kad krenemo na mjesta koja su krvlju šehidskom natopljena, a mi živi i zdravi ostali, kuda idemo i kome idemo? Kako im svoje (ne)poštovanje ukazujemo, kako im žrtvu njihovu priznajemo? 

Zapitajmo se, na kraju sebi i Vama na razmišljanje, da li stvarno naši šehidi žele da ih se na taj način sjećamo? Da li stvarno to radimo zbog njih ili zbog nas (ali ovdje mislim na naše malodunjalučke interese: da dobro ručamo, da se napijemo, da se uslikamo, da se promovišemo, i tako u nedogled) ili nekog trećeg razloga, samo Allah Uzvišeni zna kojeg.

Uzvišeni Gospodaru daj da nas se naši šehidi ne zastide na Sudnjem danu. Milostivi Gospodaru, daj da nas šehidi prepoznaju na Sudnjem danu, daj da nas svojom rukom izaberu i u Džennet uvedu. Amin.

 

Akika i davanje imena nakon rođenja djeteta

 Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Čekajući dragu jaciju primio sam vijest da se prijateljica i radna kolegica, Allahovom odredbom, porodila i na svijet donijela malog insana. Obzirom da sam često pojašnjavao propise akike nakon rođenja djeteta i da ljudi ne znaju neke osnovne obaveze prema svom rođenom dijetetu želio bih u nekoliko rečenica pojasniti propise akike.

Iako akika u osnovi znači žrtveni kurban kao zahvalnost Allahu dž.š. nakon rođenja djeteta, ona u stvarnosti podrazumijeva mnogo više. Akika je proces koji svaki musliman i muslimanka trebaju, ukoliko su u mogućnosti, proći nakon blagodati rođenja djeteta. Taj proces podrazumijeva slijedeće:

1. Muštuluk - donošenje radosne vijesti o rođenju djeteta i čestitanje. Preporučuje se donošenje radosne vijesti o rođenju djeteta, kao i čestitanje na toj blagodati, jer se i na nekoliko mjesta u Časnom Kur'anu spominje muštuluk povodom rođenja djeteta: "...A žena njegova stajaše tu i Mi je obradovasmo Ishakom..." u kazivanju o Ibrahimu a.s., "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi..." u kazivanju o Zekerijja a.s. i td. Obradujmo roditelje, dede i nane, rođake i prijatelje, jer je rođenje djeteta velika radost i blagodat. Pa zar ne znamo priču o muštuluku koji je donijela robinja Suvejba prokletom Ebu Lehebu kada se rodio Pejgamber a.s., pa se ovaj obradovao i zbog te radosti mu, kako predaje navode, bi umanjena kazna džehennemska?
2. Učenje ezana i ikameta - ezana na desno i ikameta na lijevo uho. Ovaj propis ima dvojako značenje; tjeranje šejtana prokletog od djeteta, jer znamo da šejtan ne može biti na mjestu gdje se ezan uči, ali i želja da prvo što dijete čuje bude poziv na pokornost Uzvišenom. Ezan i ikamet treba učiti odmah po rođenju djeteta, iako je prihvatljivo da se to učini i u sklopu obilježavanja akike, ukoliko se to radi organizovano u krugu porodice i prijatelja.
3. Šišanje djeteta i podjela sadake. Ovaj propis uvelike danas mnogi zanemaruju, tj. ostavljaju za nekakvo proslavljanje i obilježavanje prvog rođendana djeteta što po islamskim propisima nije ispravno. Nakon rođenja djeteta propis je djetetu glavu obrijati (jačanje tjemena i jačanje čula vida, sluha i mirisa) ili u najmanju ruku ošišati, a zatim za težinu kose u vrijednosti srebra sadaku podijeliti. Zar dova i sadaka ne mijenjaju sudbinu?  Preporučujem da se za vrijednost sadake u novcu kupi namirnica za porodicu koja je u potrebi ili jednostavno da se da kao sadaka u novcu. Ovaj propis se odnosi na one koji su u mogućnosti da isto učine, a da i sami nisu potrebni sadake, a čini se 7. dan po rođenju djeteta ili u sklopu organizovanog obiljelježavanja akike.
4. Klanje kurbana - prinošenje žrtve kao vid zahvalnosti Allahu dž.š. Ovaj propis se ispunjava 7. dan po rođenju djeteta ili u sklopu obilježavanja akike i samo za one koji su u mogućnosti da to učine (napominjem da "zaduživanje" ili kupovina kurbana "na kredit" ne znači da si u mogućnosti i nemoj da se brineš, pa "...Allah dž.š. ne tereti ni jednu dušu preko njenih mogućnosti". Ovdje bih želio napomenuti, za one koji to nisu učinili ili za one za koje to nije učinjeno, kada pitaju <mogu li ja zaklati akiku kurban za dijete, a dijete je već odraslo?> odgovor je jednostavan; pa da li je ikad kasno za svoje dijete učiniti žrtvu zahvalnosti Uzvišenom koji te blagoslovio sa darom djeteta?
5. Davanje imena - islamskog, muslimanskog, lijepog? Namjerno ovdje stavljam upitnike i ostavih ovaj propis za kraj, jer se često puno polemiše oko propisa davanja imena, prečesto ljudima otežava izbor, ali i vrlo često iz neznanja muslimani daju "neprimjerena" imena svojoj djeci. Sad ste sigurno pomislili da su sva naša imena neprimjerena (evo vidi kako se ja zovem; Adis?!), mora da sam i ja onda neprimjeren ;-), jer bi se sva naša djeca u lijepoj Bosni tebala odjednom zvati "Ebu ovaj" "Ibn onaj" "Abdul-..." i td. Nije tako!? Poslanik a.s. kada govori o imenima novorođene djece kaže: "Vi ćete na Sudnjem danu biti prozivani po vašim imenima i imenima vaših očeva, zato nadijevajte svojoj djeci lijepa imena (arap. fe ahsinu esma'ekum)." Lijepa imena? Cijelo vrijeme se mnogim našim majkama trubi (pogotovu nakon dolaska na naše prostore muslimana sa arapskih podneblja) kako to moraju biti islamska, muslimanska il' po mogućnosti džihadska imena, jer je to ono što se od nas traži. E baš? Takva imena su sasvim normalna, svakodnevna i prihvatljiva za ta područja. U našoj lijepoj Bosni, kao uostalom i drugim krajevima gdje žive muslimani van arapskog govornog područja, takva imena su u najmanju ruku čudna i nepoznata. Postoji nekoliko osnovnih pravila za davanje lijepog (napominjem <lijepog> jer se tako kaže u hadisu Poslanika a.s.) imena djetetu:

• Da ime nije u direktnoj suprotnosti sa islamskim propisima, kao što je davanje imena poput "Ehad", "Samed", "Halik"... jer su to imena Uzvišenog Allaha dž.š.
• Da ime nema pokuđeno i ružno znaženje u arapskom izgovoru, poput vrlo čestog ženskog imena kod nas (a molio bih da ovo ne shvate kao uvredu, već kao podsjetnik na neznanje u tim prilikama), a to je Redžime što bukvalno znači <prokleta> i što je jedno od šejtanskih imena. Ima ovakvih primjera još, ali ne bih želio navoditi, jer bi osobe sa ovim imenima mogle doživjeti neugodnosti.
• Da ime ima lijepo ustaljeno značenje u podneblju u kojem je dijete rođeno, iako nema poveznicu sa arapskim jezikom. Zar ono <lijepo> iz hadisa znači samo lijepo na arapskom jeziku? Ja smatram da nije tako. Koliko ima imena u Turskoj koja su izvedenice, ali su to muslimanska i lijepa imena? Koliko kod nas ima izvedenih imena ili skraćenih, a ustaljenih i lijepih (za nas muslimanskih, a nemaju značenje u arapskom jeziku), poput Huse, Hase, Muje, i sl. Iako ovih dana nije uobičajeno davati ovakva imena, jer svi težimo nekakvoj senzaciji i tragamo za imenom koje niko nije dao, ipak za nas su ovo lijepa muslimasnka imena.
• Da ime nije isključivo vezano za pripadnike druge religije tog podneblja, jer bi ovakvim davanjem imena ušli u onu zonu "oponašanja pripadnika druge vjere", iako je danas primjetno da postoje puno bolji (po vanjskom ponašanju) insani sa "univerzalnim" i "evropskim" imenima, nego pojedini Muhamedi i Ahmedi, i drugi koji nose najljepša imena po značenju u islamskoj literaturi.

Zaključio bih ovdje, vezano za tačku davanja imena, da ipak ime ne čini ni insana, ni muslimana, ali da svaki roditelj treba pokušati voditi računa o tome prilikom davanja imena svome djetetu. Preporučujem svakako svakom roditelju da se prilikom davanja imena konsultuje sa nekim od imama (efendija) ili da pronađe knjigu sa lijepim imenima, jer je onda manja mogućnost gore pobrojanih grešaka.

Želio bih napomenuti da se proces akike može ispuniti samostalno tj. bez nekog posebnog okupljanja porodice i prijatelja, jer zbog finansijske situacije insan nije u mogućnosti. Isto tako napomijem da se termin 7. dan najčešće spominje u predajama, iako je moguće akiku organizovati i 14. i 21. dan od rođenja djeteta, a kako sam gore napomenuo; nikad nije kasno učiniti žrtvu ili dijeliti sadaku za svoje dijete. A Allah dž.š. najbolje zna.

Kao zaključak na temu akike želio bih napomenuti da se u posljednje vrijeme, hvala Allahu dž.š., sve više roditelja odlučuje za postupanje po potpunom procesu akike i svim propisima vezanim za akiku, ali i dalje postoje oni koji najčešće zbog svog neznanja kažu "šta ove današnje hodže izmišljaju, to kod nas nije bilo, to je neki novi Islam", a ja im poručujem da češće sa imamima sjednu i razgovaraju o ovim svakodnevnim životnim pitanjima sa aspekta vjere ili da samo malo više čitaju. A ima i onih, koji se nažalost ustručavaju pitati, pa i svog imama, o ovim i sličnim životnim pitanjima, ali to je tema za neki novi tekst.

Čestitke kolegici i prijateljici na dobitku, ali i čestitke svim roditeljima na blagodati djeteta, kao i onima koji će tek roditelji postati. Uz dovu Allahu dž.š. da nam On Milostivi podari zdrav i lijep evlad na koji ćemo uvijek ponosni biti.

U Bihaću Mi'radž došo', Mi'radž prošo'?

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Akšamskim ezanom po hidžretskom kalendaru nastupa novi dan, tj. prvo se smijenjuju noći a zatim dani u hidžretskom kalendaru. Svaka nova noć koju dočekamo živi i zdravi u svojim domovima je berićetna i za nas mubarek - posebna. Ali sinoćnim akšamom je nastupila ipak jedna od najposebnijih, najberićetnijih i najljepših noći u hidžretskoj godini. Noć Mi'radža.

Kad je tako berićetna i posebna, pitate sada Vi, kako to da tako malo o njoj znamo ili da je nikako ne obilježavamo? Ma kako ne znamo i ne obilježavamo? Nije moguće?!

Bome moguće je. Naš lijepi grad Bihać je sinoć svjedočio, ušao i haman i ne obilježio ovu prelijepu mubarek noć. Ah da! Zaboravih napomenuti; obilježila se ova noć sa paljenjem kandilja na svim minaretima širom Bihaća. I to je to. Noć Mi'radža, noć u kojoj je Poslanik a.s. dobio naredbu namaza (5 dnevnih koji vrijede 50), dobio šefa'at za nas griješne ljude, dovio i molio <Moj ummet, moj ummet...> obilježena paljenjem kandilja?! Ali samo paljenjem kandilja.

Ako idemo iz perspektive modernih proharamlija onda ni to bolan nismo trebali, ma nismo smjeli !, jer je sve to haram il' u najmanju ruku bid'at. Bid'at i haram jer se tamo neke hodže i njihove proevropske džematlije koje "et ni po sunnetu klanjati ne znaju" iskupljaju, uče neke mevlude, pjevaju (subhanallah!) ilahije po džamijama i svi se bolan tamo miješaju. Haram'ti im treba zrak koji tada dišu kad su u tim novotarijama zagrezli.

A ja koliko znam naša draga Islamska zajednica, bar ne zvanično, nije dokinula, oharamila ili obid'atila obilježavanje mubarek noći. A ono ispade da samo u pojedinim čaršijskim džamijama, a i toga je sve manje, treba okupiti ljude pa im objasniti vrijednost ove noći, pa sa njima (ako ništa) džematile bar jaciju klanjati. Eto sad ispade da niko na jaciju i ne dolazi drugim noćima? Ama bolan dolazi, al' znamo svi da bi na poziv o nekom prigodnom programu došlo mnogo, mnogo više. A ovako; eh, upališe se kandilji na minaretima i obilježi se mubarek noć Mi'radža. 

Ali nije ni tako bilo, jer sam svjedočio da ni kandilja, pa ni imama da predvodi taj mubarek akšam nije bilo. Sad bi neko rekao; pa šta!? Šta ti sad imaš tu nabrajati, kao da je dunja propo' ako nije bilo u nekoj džamiji? Ali nije bolan bilo koja džamija u bilo kojem sokaku Bihaća ili nekog sela. Nego u jednoj od gradskih džamija grada Bihaća (iako ne govorim naziv džamije mislim da je nama svima, Bišćanima pogotovu jasno o kojoj se džamiji radi). Nema imama, nema kandilja, a eto izgleda nema ni Mi'radža. Smatram da islamska zajednica (mislim na medžlis IZ-e Bihać) treba uložiti više truda u organizaciju obilježavanja mubarek noći, to je nesporno, ali zaista smatram da i ako su odlučili da to bude samo paljenjem kandilja i klanjanjem akšama, da to onda učine svi imami i da sve džamije u toj noći imaju osvijetljene minarete i imama koji predvodi namaz (na koji je ionako već bio obavezan doći).

Ja sam o ovakvim stvarima govorio i prije, samo da podvučem, jer sam bio dio tima koji se zove medžlis IZ-e Bihać, tako da nisam pao s neba il' počo' toplu vodu izmišljati. Ali izostaju reakcije. Koliko znam i pojedine džematlije ove pomenute džamije su se žalile, što usmeno što pismeno, ali opet nije bilo reakcije. 

Kao zaključak ovom tekstu ću dati svoj stav i mišljenje o obilježavanju mubarek noći i organizaciji islamske zajednice (ovdje prvenstveno mislim na Bihać) povodom mubarek noći. 

Donesimo fetvu i stav da je bid'at ili haram i završimo priču oko specijalnih programa, specijalnih nafila i specijalnih vazova u tim noćima. A ako nema takve fetve onda dajte bolan da se obilježe mubarek noći bar sa 3 minute informacija džematlijama o toj noći i drugim ljepotama dina  i 5 minuta noćnog namaza poslije akšama ili u toku drage jacije. Pa eto možda neko i iz tih nekoliko minuta pouku uzme, odluči se na promjenu, krene drugim putem.

Al hajd, eto Mi'radž dođe i Mi'radž prođe.

Eh, da sam ja mali mrav ?!

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Gledajući i slušajući sve moguće informacije o trenutnoj situaciji u našoj lijepoj Domovini pogođenoj ovim teškim poplavama ne izdržah da ne napišem nekoliko rečenica.

Slušajući svakakva mišljenja; od onih da "nastupa Sudnji dan", do mišljenja "da smo toliko griješni da je ovo kazna", preko mišljenja "evo nama iskušenja da se pokažemo" i ne znam ti više šta sve ne napisaše po raznim web portalima, face stranicama, blogovima. 

Ali ponajviše vidjeh onih postova i statusa, hrpe selfija sa mjesta događanja i naše želje i potrebe da se obavezno uslikamo dok neki hajr činimo. Kako u jednoj ruci nositi kesu punu hrane i odjeće za potrebne, a u isto vrijeme držati mobitel iz zadnjeg krika tehnologije i kao <usput> sve uspijeti poslikati, a zatim i objaviti putem raznih društvenih mreža?!  

Kao eto, ako nisi uslikao nije se ni desilo, ako nisi objavio nisi ni bio, ako nisi postom podržao, onda nisi ni pomogao. A svi slikaju sa namjerom, hahaha (ne mogu da se ne nasmijem), da imaju za svoju privatnu arhivu (privatno ovdje naravno znači da svih 779 prijatelja bar vidi, ako ne i lajka našu sličicu).

Ne govorim ja, nemojte me pogrešno shvatiti, da je zabranjeno (ovo s vjerskog aspekta) pokazati da smo spremni pomoći ili da neki hajr činimo. Ponekad je potrebno da se zna da ima dobrih ljudi, spremnih za pomoć i žrtvu. Za takve je najčešće opravdanje hazreti Ebu Bekr; kažu i on je javno dijelio i davao, pomagao i hajr činio, pa cijelu karavanu na Božijem putu je bez treptaja oka dao. Da! Ali nije hazreti Ebu Bekr o tome pričao, niti sebe u spjevima i poeziji opisivao. Već su drugi ashabi, lijepi insani koji su svjedočili njegovom djelu o tome priče ispričali i drugima pouku o njegovom dobročinstvu prenijeli. A eto, kao i mi bi najednom pravo da se sa hazreti Ebu Bekrom poredimo? Hmm, tema za razmišljanje.

Ali da ne bi bilo da sam se namjerio na insane koji pomažu drugima i nakon toga sebe sami hvale (a to oni nek riješe sami sa sobom, svojom dušom i nijjetom, a na kraju krajeva i sa Uzvišenim i Pravednim na Danu sudnjem kada jedino On bude ispitivao šta se u srcima ljudi krilo), želim sebi, a i svakom onom ko pročita moje razmišljanje, učiniti podsjetnik na jedan mali isječak iz života Ibrahima a.s. koji se i krije iza naslova ovog teksta.

Nakon što je Ibrahim a.s. polupao one famozne kipove i pokazao svom narodu da uzalud dozivaju one koji ih ne čuju i ne vide, oni ipak odlučiše da ga u vatru bace. Lomaču su pripremali danima. Sve mlado i staro, muško i žensko, ustalo je da sakuplja grane za lomaču koja se priprema Ibrahimu a.s., pa čak i životinje kako se u predajama navodi. Osim mrava.

Dok su svi prikupljali i gomilali grane na lomaču jedan mali mrav je dolazio do gomile i pokušavao svojim kliještima i malim ustima da što više grančica odvuče od gomile. U to mu je prišao jedan akrep (specifična životinjica tog područja, da sad ne pojašnjavam razliku između akrepa i naših guštera) i onako čudeći se, podsmijavajući se, rekao: <Šta ti misliš tako mali učiniti? Kakve fajde misliš da će Ibrahim od tvojih malih grančica imati? Vidi šta je nas, a ti si sam, samo jedan mali mrav!". Na te njegove riječi mali mrav je ponosno i hrabro odgovorio: "Ja znam da možda moja kliješta ne mogu odvući velike grane ili da čak neću ni lomaču umanjiti, ali ja ne želim, (ponavljam, mali mrav kaže <ja ne želim>) da dođem na Sudnji dan pred Uzvišenog Gospodara i da me On Svevišnji pita <Jesi li pokušao pomoći?>, a da Mu ja ne mogu odgovoriti."

Eh, da sam ja mali mrav?! Eh, da ja danas pokušavam pomoći onom ko je u nevolji, ali samo zbog Uzvišenog Gospodara. Hoće li pomoć biti dovoljna, hoću li uspijeti u svojoj nakani? Ama ko te pita! Pokušaj, pomozi i pouzdaj se u Uzvišenog i Milostivog.

Tako, dragi moji, da je zaključak ovog mog razmišljanja ipak; eh da je nama više malih mrava??? Malih mrava u državnim institucijama, malih mrava u islamskoj zajednici, malih mrava u privatnim firmama, malih mrava na svakom koraku. pa kad bi svi oni barem pokušali, kao naš mali mrav ...eh. Gdje bi nam kraj bio?

Eh, da sam bar ja mali mrav, pa da pokušam.