Izbori u Islamskoj zajednici: Kako, za koga i zašto glasati?

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Obzirom da je na pragu datum održavanja izbora na nivou džemata, 05. 12. 2014. godine (petak - 09:00 do 19:00), a ubrzo zatim i za nivo medžlisa smatram da trebam prenijeti nekoliko informacija, savjeta i pojašnjenja vezano za izborni proces u Islamskoj zajednici. Obnašajući dužnost predsjednika Okružne izborne komisije za područje bihaćkog muftijstva u protekle 4 godine imao sam priliku, čast i zadovoljstvo biti na usluzi našim džematlijama, imamima i drugim službenicima Islamske zajednice na ovom području u domeni pojašnjavanja izbornih pravila.

Na početku bih sve nas podsjetio na osnovni kur'anski postulat da se "odgovorne funkcije daju onima koji će ih odgovorno obnašati", a biti član džematskog odbora, član izvršnog odbora medžlisa, zastupnika u skupštini medžlisa ili sabornik su na prvom mjestu odgovorne funkcije za koje će svaki onaj kome se iste povjere biti pitan i odgovoran na Sudnjem danu.

Kroz nekoliko pitanja, koja su se najčešće pojavljivala kao potrebna za pojašnjavati, pokušat ću približiti i pojasniti izborna pravila Islamske zajednice za predstojeće izbore, a na osnovu zvaničnih izbornih pravila i uputstva o primjeni izbornih pravila i provođenju izbora  Rijaseta IZ-e u BiH od 18. 10. 2010. godine ili 10. zu-l-ka'de 1431. h.g. koja su i danas aktualna i važeća, izuzimajući način izbora članova Rijaseta (na zvaničnoj web stranici rijaset.ba se nalaze izborna pravila koja možete ''skinuti'' i pronaći više informacija koja Vas interesuju).

Za koje nivoe se vrši glasanje u Islamskoj zajednici?

Sve džematlije sa pravom glasa se izjašnjavaju i glasaju za nivo svog džemata i to: članove džematskih odbora, predstavnike svojih džemata u skupštinama medžlisa i tijelo koje bira sabornike Islamske zajednice. Nakon toga delegati ispred džemata u skupštini medžlisa glasaju za članove izvršnih odbora medžlisa, dok delegati u tijelu koje bira sabornike glasaju za kandidate koji će naše područje predstavljati u Saboru Islamske zajednice u BiH.

(Izborna pravila, čl. 9-36, Uputstvo čl. 1-9)

Koliko članova/delegata biramo?

Za džemate koji broje do 200 domaćinstava biraju se 4 člana džematskog odbora, 3 delegata u skupštini medžlisa i 2 delegata koja biraju sabornike.

Za džemate koji imaju više od 200 domaćinstava bira se 6 članova za džematski odbor, 5 delegata u skupštini medžlisa i 2 delegata koja biraju sabornike.

(Izborna pravila, čl. 10-12) 

Ko može glasati?

Aktivno biračko pravo ili pravo da glasa na izborima u Islamskoj zajednici ima svaki džematlija koji je napunio 18 godina.  Napominjem i da svaka žena na osnovu ovog pravila može da glasa na izborima u Islamskoj zajednici bez obzira na način definisanja članarine u džematima.

(Izborna pravila, čl. 3, Uputstvo čl. 2)

Ko može biti kandidat na listama izbora u Islamskoj zajednici?

Pasivno biračko pravo ili pravo da bude biran na listama svih nivoa izbora u Islamskoj zajednici imaju one džematlije koji su napunili 18 godina i koji izvršavaju svoje obaveze prema Islamskoj zajednici. Osim ovog osnovnog uslova za džematliju, da bi bio kandidat na nekom nivou, potrebno je da ispunjava i slijedeće uslove:

*da se pridržava islamskih normi, da štiti islamske vrijednosti i da čuva islamske običaje,

* da poznaje i primjenjuje propise Islamske zajednice,

*da daje redovne doprinose i priloge za potrebe Islamske zajednice,

*da čuva ugled i jedinstvo Islamske zajednice,

*da je svojim stručnim znanjem i islamskim ponašanjem stekao ugled u džematu u kojem djeluje i sredini u kojoj živi,

*da svojim djelovanjem i ponašanjem doprinosi da se ispoštuje ustavni princip prema kojem se u tumačenju i izvršavanju ibadetskih islamskih dužnosti u Islamskoj zajednici primjenjuje hanefijski mezheb.

(Izborna pravila, čl. 3, Uputstvo čl. 3) 

Kako se sačinjavaju liste kandidata?

Za nivo džemata potrebno je da predloženu listu potpiše imam džemata i trenutni predsjednik džematskog odbora, a inicijalne prijedloge za liste će osigurati na prigodan način kada se okuplja veći broj džematlija (najčešće je to poslije džume ili najavljene skupštine džemata). Ono što je bitno napomenuti jeste; kandidatske liste se moraju sastavljati javno i transparentno i u predlaganju kandidata ima pravo učestvovati svaki džematlija ili džematlijka, te predlagati svakog džematliju koji ispunjava uslove pasivnog biračkog prava i sam prihvati predloženu kandidaturu za neku listu. 

(Izborna pravila, čl. 17, Uputstvo čl. 5) 

Koliko traje glasanje?

Iako se nažalost ponekad iskorištava prednost da se izbori u Islamskoj zajednici održavaju petkom i da glasaju isključivo džematlije koje dolaze na džumu (prije ili poslije džume) trebamo znati da u svakom džematu biračko mjesto mora biti otvoreno i dostupno svakom džematliji ili džematlijki u vremenu od 09:00 do 19:00 sati.

(Izborna pravila, čl. 13, Uputstvo čl. 6) 

Može li neko drugi glasati za nekog džematliju?

Glasanje na izborima može vršiti isključivo džematlija lično i uz važeću legitimaciju, osim u slučaju pripadnika džemata koji nije sposoban sam obaviti čin glasanja (nepismen, slijep i sl.), a koji može dovesti pratioca koji će glasati za njega ili može zatražiti od druge osobe koja se nađe na biračkom mjestu da u njegovom prisustvu obavi glasanje umjesto njega. Nije definisano koliko puta jedna osoba može pomagati prilikom glasanja za drugu, osim da osoba za koju glasa mora biti lično prisutna pri samom činu glasanja.

(Uputstvo čl. 6) 

Kako se broje glasovi?

Svaki birački odbor u džematu je dužan da odmah nakon 19:00 sati (a nikako prije) pristupi javnom brojanju glasova za  članove džematskih odbora, delegata u skupštini i delegata u tijelu koje bira sabornike. Brojanju može prisustvovati svaki džematlija ili džematlijka bez obzira da li je bio kandidat na nekoj listi ili nije.

(Izborna pravila, čl. 21, Uputstvo čl. 6) 

Ko imenuje birački odbor?

Okružna izborna komisija na prijedlog Izvršnog odbora medžlisa (a ovi prijedlozi inicijalno najčešće dolaze iz džemata) imenuje članove biračkog odbora za nivo džemata. Osobe koje su imenovane kao članovi biračkih odbora ne mogu biti kandidati na listama za svoj nivo izbornog procesa.

(Izborna pravila, čl. 15, Uputstvo čl. 4) 

Ko izdaje rješenje za džematski odbor i delegate?

Rješenja o imenovanju članova džematkih odbora i delegata u skupštini i tijelu koje bira sabornike izdaje isključivo i samo Okružna izborna komisija. Rješenje o članovima izvršnih odbora medžlisa izdaje isključivo i samo Glavna izborna komisija Rijaseta IZ-e u BiH.

(Izborna pravila, čl. 27) 

Kome uputiti žalbu na izborni proces ili rezulate?

Primjedba ili žalba na povredu izbornih pravila prilikom sastavljanja kandidatskih lista, izbornog procesa ili rezultata izbora za nivo džemata i medžlisa upućuju se isključivo na adresu Okružne izborne komisije. Žalba se može uputiti preko medžlisa, ali sa naznakom ''za Okružnu izbornu komisiju''. Žalba mora biti upućena unutar 8 dana od dana održavanja izbora. 

(Izborna pravila, čl. 48) 

Koliko traje mandat izabranih članova i delegata?

Mandat izabranih članova džematskih odbora i delegata u skupštini medžlisa traje 4 godine.

(Izborna pravila, čl. 5)

Da li je moguće organizovati ponovne ili vanredne izbore?

Ukoliko dođe do poništavanja izbornih rezultata od strane Okružne izborne komisije nadležni medžlis organizuje ponovne izbore i o tome obaviještava Okružnu izbornu komisiju.

Ukoliko Izvršni odbor medžlisa u toku svog mandata razriješi  neki od džematskih odbora na svom području i donese odluku o povjereništvu potrebno je da u roku od 30 dana zajedno sa imenovanim povjereništvom organizuje vanredne izbore u tom džematu.

(Izborna pravila, čl. 49, Pravilnik o radu medžlisa čl. 53) 

I na kraju pitanje koje me najčešće nasmijavalo, jer se meni uvijek činilo toliko logičnim da je nepotrebno za pojašnjavati, ali ipak;

Da li je imam (efendija) član džematskog odbora?

Naravno da je imam član džematskog odbora, s tim što se imam ne bira u toku izbornog procesa nego je član džematskog odbora po položaju uz napomenu da ovo ''po položaju'' ne znači da je tu pro-forme radi ili "eto neka ga", već član džematskog odbora sa svim pravima i obavezama koja ta funkcija sa sobom nosi u donošenju odluka za dobrobit njegovog džemata i Islamske zajednice u cjelini.

(Ustav IZ-e čl. 37, Izborna pravila čl. 10) 

Eto, nadam se da sam bar malo približio i pojasnio izborni proces u Islamskoj zajednici i eventualno pomogao nekom od džematlija ili imama prilikom predlaganja ili kandidovanja na nekoj od lista unutar izbornog procesa.

Biti član džematskog odbora džemata, izvršnog odbora medžlisa, delegat u skupštini medžlisa ili sabornik Islamske zajednice je velika čast, obaveza i odgovornost ovoga, ali sigurno i budućeg svijeta. Zbog toga predlažite, kandidujte i glasajte za one insane koji će tu odgovornost časno nositi i stalno raditi na poboljšanju svih segmenata unutar Islamske zajednice.

Na kraju dio hadisa koji govori o karekteristikama munafika (licemjera) za savjet i opomenu svima nama: "...munafik je onaj koji kada mu se nešto povjeri, on to iznevjeri...".

Večer Kur'ana bez čuvara Kur'ana?

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

U ovoj lijepoj ramazanskoj atmosferi želio bih da se osvrnem na pojavu o kojoj sam u prošlosti već govorio, mislio i pisati, ali eto do sada nije bilo nafake. A to je organizovanje večeri Kur'ana sa različitim povodom, od iftara, preko ramazanskih noći, do mubarek noći u Ramazanu i mimo njega.

Odmah na početku napomena da su ovakve večeri ili noći/dani (svejedno) pozitivne i potrebne, a za svaku pohvalu su svi oni koji daju truda u organizaciji takvih prigoda. 

Međutim, ono što se ja pitam jeste; ko odlučuje o samim učesnicima ovakvih večeri i koji su to kriteriji po kojima se učači/učesnici pozivaju na prigodu koja se zove <večer Kur'ana>? Znam da će mnogi koji čitaju reći da pišem prepoznajući sebe kao nekog ko nije pozvan da bude učesnik neke večeri i biće u pravu! Da! Ali o meni i o tome malo kasnije. 

Prvo da vidimo šta su to krijeriji jednog učača Kur'ana ili koji su to osnovni kriteriji za učenje Kur'ana bilo kada i bilo gdje:

1. Mekharidž - pravilno izgovaranje svih harfova (slova);

2. Tedžvid - pravilno spajanje riječi u ajetima i spajanje cijelih ajeta;

3. Tertil - pažljivo i precizno, glasom uljepšano učenje ajeta.

Eto; to su kriteriji. Nažalost vrlo česta je pojava da mnogi uče Kur'an koristeći treći kriterij i to samo ovaj dio <uljepšanim glasom>. Vrlo česta je pojava, a to svjedočimo sa tzv. narodnim mujezinima po našim džamijama koji "imaju glasove", "da ti srce stane", "učevni su i imaju prefin glas" i td. a u stvarnosti osim neke njihove melodije ni jedan harf ne izgovore kako treba, o tedžvidu da i ne govorimo.

E sad se vraćamo na kriterije za prigodu koja se zove <večer Kur'ana>. Pravila i kriteriji su isti, ova tri pobrojana, ali nam je nažalost bitnije da neko i u ovoj prigodi ima divan glas, a izgovor harfova i tedžvid su sporedni. Nažalost. U mom komšiluku se organizuje "Večer Kur'ana" i pozvani učesnici su meni dobro poznati, kao i njihove tedžvidske i glasovne mogućnosti. Osim jednog učesnika (čije ime naravno neću spominjati) svi pozvani su učači koji primjenjuju ova tri kriterija, a greška se naravno može desiti svakom. Ali nelogičnost koja meni bode oči i koja mi nikako nije jasna, a na početku sam rekao da se to već dešavalo, je ta da je samo jedan učesnik ove večeri hafiz Kur'ana. Večer Kur'ana bez hafiza (mn.), bez čuvara Kur'ana?

Kako? E sad ćemo malo o meni. Bukvalno 2 kilometra od džamije u kojoj se održava ova prigoda je moja kuća, ali ja nisam podoban da budem učesnik večeri Kur'ana. Slažem se, jer ja nemam glasa i to iskreno kažem jer sam svjestan svojih glasovnih mogućnosti. Ali, da li je to stvarno razlog ili nešto drugo, hmm, to ostavljamo na sud Onome koji sve zna. 

A hajmo sad o ostalima. Kojim ostalima? Pa hafizima, čuvarima Kur'ana koji nisu (ili su vrlo rijetko) već duži period učesnici ovakvih noći. Na našem Kantonu ih vrlo malo imamo živih, ali nisu nam dostupni, nisu pogodni ili šta?? Ni jedan od tih hafiza nije glasovno dobar da bi bio učesnik večeri Kur'ana? Evo da pobrojim žive hafize, žive čuvare Kur'ana iz naše bliže okoline, jer mi je krivo da ni jedno ovo ime ne vidim kao učesnika, a nije moguće da su svi bili pozvani i da su odbili ili bili prezauzeti.

hfz. Suad ef. Šahinović, živi i radi u Cazinu, profesor Medrese, čovjek koji je prvi hafiz Krajine, mentor mnogim učenicima i učenicama Medrese, izveo nekoliko hafiza. Njegove meharidžske i tedžvidske mogunoćnosti neupitne, njegove glasovne mogućnosti nadaleko prepričavane.

hfz. Numan ef. Bajrić, živi i radi u Cazinu, student FIN-a, prvi hafiz bihaćke Škole hifza i prvi hafiz Cazina. Njegove meharidžske i tedžvidske mogunoćnosti neupitne, a glasovne stvar subjektiviteta slušaoca.

hfz. Dževad ef. Šahinović, živi i radi u Bužimu, student FIN-a, treći hafiz jedne porodice. Njegove meharidžske i tedžvidske mogunoćnosti neupitne, a glasovne stvar subjektiviteta slušaoca.

hfz. Muharem Bajrić, živi i radi u Bosanskoj Krupi (koliko je meni poznato), prvi zvanični hafiz Bosanske Krupe.  Njegove meharidžske i tedžvidske mogunoćnosti neupitne, a glasovne stvar subjektiviteta slušaoca.

hfz. Emrah Litrić, živi u Bihaću, još uvijek učenik srednje škole, fenomen od mladića i hafiza. Njegove meharidžske i tedžvidske mogunoćnosti neupitne, a glasovne stvar subjektiviteta slušaoca, spominjan i hvaljen po cijeloj Evropi.

hfz. Abdurrahman ef. Osmanović, živi i radi u Bihaću, prvi bihaćki hafiz, koordinator Škole hifza, izveo nekoliko hafiza. Po mom mišljenju hafiz i imam sa najboljim meharidžom i tedžvidom na našem Kantonu, a glasovne mogućnosti stvar subjektiviteta slušaoca.

Zna li neko još kojeg? Živog hafiza, živog čuvara Kur'ana iz naše bliže okoline? Ja se ne mogu sjetiti. Toliko ih je, malo ih je, a nažalost i ovo malo ne cijenimo, ne promoviramo, ne hvalimo. A štaš! Hoćete jednu uporedbu; na cijelom našem Kantonu  ima eto toliko živih hafiza Kur'ana, a samo u jednom medžlisu Zenica ima preko 20 hafiza. Krajina ih nema mnogo, ali ih ima elhamdulillahi i biće ih još u budućnosti. A koliko ih cijenimo i poštujemo pitanje je za neku drugu emisiju.

Za kraj bih opet napomenuo da svi učesnici večeri Kur'ana u mom komšiluku spadaju u red dobrih učača Kur'ana sa ispunjavanjem sva tri kriterija i da se ne protivim njihovim učešćima u ovoj ili budućim večerima Kur'ana, ali sam za to da se saff učača i učesnika pojača i popuni hafizima, čuvarima Kur'ana.

Jel' iftar za postače il' večera za komšije?

Bismillahi-r-Rahmani-Rahim

Tokom mubarek mjeseca Ramazana posebno mjesto kod postača  zauzima iftar, nije ni čudno kad je u hadisu iftar definisan kao "...prva radost postača...". O vrijednosti iftara najbolje govori hadis u kojem Poslanik a.s. kaže: "Ko pripremi iftar za postača biće nagrađen kao i da je sam postio, a da se od nagrade postača neće umanjiti." O vrijednostima iftara neću pisati jer je to valjda svima jasno, ali o ovom dijelu <pripremi iftar> i <za postača> želio bih dati svoje mišljenje, jer smatram da je danas iftar, nažalost, prerastao u narodni sobet, mahalsko veselje ili porodični prestiž. 

Hajmo prvo odgovoriti na pitanje šta znači pripremiti? I vrlo lahko odgovor je tu; u hadisu ashabi ispituju Poslanika a.s. o tome šta sa onima koji nisu u mogućnosti da pripreme ovo, pa ono, pa ko nema i sl. ... da bi na kraju došli do toga da Poslanik a.s. kaže "...da dodaš čašu vode ili hurmu da se postač omrsi." I to je iftar za postača. Zar nije? A danas pripremiti podrazumijeva naspremati hrane i svih mogućih ćeresta da sofra bude što punija, a to što se trećina neće pojesti već se kvari, stoji ili baca, to baš one koji iftar kao porodični prestiž ili mahalsko veselje pripremaju i ne interesuje. Ne govorim ja ovdje da nije dozvoljeno ili nije prihvatljivo imati više vrsta hrane na iftaru ili veću količinu hrane, ne! Samo napominjem da vrste i količine hrane trebaju biti prilagođene broju postača koji sjede za sofrom i to je jedino pravilo za <pripremiti> iftar.

Da u jednoj rečenici podvučem da izrazom narodni sobet/mahalsko veselje ne mislim na organizovane veće iftare, džematske isped džamija i sl. kao što je bio iftar na Trgu u organizaciji braće i sestara iz Turske, maŠaa Allah. Takvi su za svaku pohvalu i preporuku.

I napomena za pripremu iftara; koliko god se trudili i pod uslovom da imamo zaista gladne postače, opet ne možemo uskladiti količinu hrane i u većini slučajeva ostaje dosta hrane nakon iftara. Preporučujem i molim domaćine iftara da odmah po završetku iftara  (i nakon što ukućanima obezbijede sehur) svu hranu koja je ostala lijepo upakuju i otpreme do javnih kuhinja na uslugu korisnicima ove javne sofre.

Hajmo sad kratko o izrazu <iftar za postača>. I zaista tako stoji u hadisu; za postača. Nije za komšiju, za rođaka, za tetka, za ujnu, za strinu, za ne znam ti ja više koga ...već za postača, pa makar niko od pobrojanih ne bio u toj kategoriji. Opet da budem jasan; nemam ja ništa protiv da na iftaru bude određen broj nepostača, namjernika, prolaznika, putnika ... ali da na iftaru koji organizuje domaćin musliman bude većina nepostača, e s tim se ne slažem! Zašto zvati sve redom? Zašto pozivati iz dalekih mjesta rodbinu i pajde (većinom interesne)? Zašto, kad ne poste?! Iz kojeg razloga i zbog čega ne poste, to me ne interesuje, a da nemam problem sa nepostačima vidi prošli tekst o Ramazanu da se ne ponavljam.  I ne znam u čemu je problem lijepo se zahvaliti na pozivu i reći da ne postiš (a nikog nije briga iz kojih razloga) i da domaćin to mjesto upotpuni sa postačem.

Iftar je bolan radost postača. I samo postači znaju značenje te rečenice i tog osjećaja radosti kad shvate da su u ime Uzvišenog ispostili i da u Njegovo ime sada mrse.

Možete Vi, dragi čitači, misliti šta hoćete i buniti se koliko hoćete, ali ja samo mislim da je fer da na iftar dolaze postači, jer se zove iftarom. A ko je ruč'o oko 5, pa opet krenuo na "iftar" jer se mora odazvati komšiji, taj ne osjeća da ide na iftar, takav ode na večeru kod komšije. A kao dokaz ove moje tvrdnje su ponašanje takvih prije samog iftara. Razgovor o svemu i svačemu, samo ne o pametnim i iftarskim temama. Na jeziku vicevi i to što <masniji> na račun hodža i hadžija, IZ-e, pa i dinskih propisa. Nekontrolisani smijeh i cerekanje uz poneku i cigaru među postačima, jer haj <svi znaju da on ne posti, pa nema veze>. Ima veze!?!

Ja prije iftara želim mir i tišinu. Ja prije iftara želim učiti ili slušati nekog kako uči Kur'an. Ja prije iftara želim tiho razgovarati o lijepim ramazanskim i iftarskim temama. Ja želim sa osmijehom dočekati kandilje i ezan akšamski.

Mali dodatak ovom tekstu o iftaru jeste akšam namaz. Čuj, akšam namaz?! Da, dragi postači (ali sad se obraćam i onim nepostačima koji su se zatrefili na iftaru), akšam namaz je i dalje farz i treba ga klanjati i po mogućnosti u džematu. Zato preporučujem svakom domaćinu da prilikom organizovanja iftara misli na činjenicu da prisutni gosti trebaju klanjati akšam. I u ovom prepoznajemo ponekad nelogičnost kada je više nepostača na iftaru (a bio sam u ovakvim situacijama), pa onda 3-4 insana klanjaju akšam i poste, a ostali čekaju samo da se sofra postavi i da hodža (eto to je sad najbitnije) prvi kaže bujrum i on je bio na pravom iftaru i prob'o je svakakvih iftarskih ćeresta. Aman.

Uz iftarsku dovu koju treba učiti prije samog akšamskog ezana završih ovo svoje razmišljanje;

ALLAHUMME INNA LEKE SUMNA, VE BIKE AMENNA, VE 'ALEJKE TEVEKKELNA, VE 'ALA RIZQIKE EFTARNA.

Gospodaru naš, u Tvoje ime postimo, u Tebe vjerujemo, na Tebe se oslanjamo i od tvojih blagodati se iftarimo.

Evo Ramazana, jeste znali ovo?

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

"O vjernici, propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas - da biste bili bogobojazni", kur'anska je poruka povodom propisivanja posta mubarek mjeseca Ramazana. A u poznatom hadis-i-kudsijju Uzvišeni za post, kao poseban ibadet (Bogu ugodno djelo) kaže: "Post je Moj i Ja za njega nagrađujem". A opet hadis Poslanika a.s. da "...na Džennetu imaju posebna vrata, koja se zovu Rejjan i na koja će ulaziti samo postači..." poseban je podstrek za sve vjernike da mjesecu Ramazanu pristupe krajnje ozbiljno.

Obzirom da se ovih dana mnogo piše o važanosti, blagodatima, propisima i td. mjeseca Ramazana toliko u uvodu, jer smatram da većina muslimana (bili postači ili ne) poznaju osnovne propise o Ramazanu. Ja bih se želio osvrnuti na one stvari o kojima se manje govori ili se sa zadrškom o njima priča.  Pa da krenemo od vrste insana/muslimana (iznosim svoje mišljenje) sa podjelom prema mubarek Ramazanu.

Nepostači bez uvjerenja; su ustvari insani koji uopće ne smatraju da trebaju postiti, jer u osnovi nemaju uvjerenje da je post njima naređen. Ustvari, nije mali broj onih koji nose muslimanska imena, a od vjere praktično ništa drugo i nemaju, pa čak ponekad sumnjaju u same temelje svoje vjere, sumnjaju i u postojanje Uzvišenog. Nećemo ih posebno razmatrati, jer i Uzvišeni u Kur'anu poručuje: "...pa ko želi neka vjeruje, a ko ne želi neka ne vjeruje...".

Nepostači sa uvjerenjem, ali lijeni; su oni muslimani koji vjeruju i u sebi dina imaju, ali jednostavno nisu naučeni niti sebe pokušavaju naučiti da poste ili neki drugi ibadet čine. Takvi najčešće sebe uz Ramazan opravdavaju sa onim: ne može se, teško je, predugo je, meni je srce čisto, ja nikom zlo ne mislim, i sl. Za takve bih ispričao kratku anegdotu koja se desila kada sam razgovarao sa jednim poznanikom koji mi je pojašnjavao i opravdavao činjenicu da ne posti. Eto kao on se meni nešto treba pravdati? Ma jok, tvoj post ili nepost nema veze sa mnom ili drugim insanima, to ti sa Uzvišenim riješi. Ali u razgovoru on meni kaže da se ne može, da je teško, predug dan. Ja ga onako, čisto iz kurtoazije, upitam: A koliko si dana uspio? Kaže nisam ni jedan. Rekoh dobro, a koliko si dana pokušao? Kaže: ma nisam ni jedan, predugo je. Molim?! Nisi ni pokušao, ni probao na sehur ustati, ni pola dana ispostiti? Kaže nisam. Pa šta me zafrkavaš,  kako onda znaš da se ne može? Pa bar probaj i ukoliko zaista ne uspiješ, pa da neko opravdanje imaš.

Postači reda radi; su muslimani koji poste najčešće zato što svi poste, zato što su njega/nju navikli, pa eto sramota da i on/ona ne poste. Aman, koga je sramota? Jer kod takvih najčešće posti samo želudac; nema hrane, nema vode i to je to. I dalje on/ona galami na koga stigne, psuje kad se naživcira, klete rođaka što mu preko međe pređe, klete komšiju što mu njegova kokoš čeprka po dvorištu, ljuti se na sve i svakog, jer je bolan gladan i žedan, a ne kuži zašto posti. Sve filmove i serije, svu muziku i emisije, koju sluša i gleda mimo Ramazana sluša i gleda i u Ramazanu. Ne jede kruha i ne pije vode, al' na svakom koraku "grize meso" i "pije krv" svoga brata i svoje sestre, jer i dalje ogovara, zavidi, sumnja, prenosi .... i tako bom, k'o da nije Ramazan. A hadis: "Ko se ne ostavi ružnog govora Allahu dž.š. nije potrebno da ostavlja jelo i piće"? Ako postiš, znaš li bolan zbog koga i zašto postiš?

Postači parekselans; su vjernici i vjernice kojima posti svaki dio tijela. Da neće hrane i pića to je prevaziđeno. Ovi postači se trude da im oko ne gleda šta ne treba, da im uho ne sluša šta nije primjereno, da im ruke ne dodiruju osim halala, da noge ne hode u sumnjivo, da jezik šuti što je moguće više, a kad progovori da samo dobro govori. Njima duša sa njihovim tijelom posti. E bujrum na vrata Rejjan.

Hajmo se sad pozabaviti određenim pojavama i situacijama u Ramazanu u kojima vrlo često griješimo, a možda i ne znamo da je tako.

Postač VS nepostač - situacija koja je svakodnevna. Normalna je pojava da u društvu ima postača, ali i nepostača (pa ko smo mi da ulazimo u razloge zašto neko ne može ili neće da posti?).  I najčešće se krive nepostači kako "smetaju" postačima, jer javno jedu i piju, duhane i sl. Ok, smatram da je krajnje degutantno i nekulturno od čovjeka koji ne posti, a koji je u društvu isključivo postača da im namjerno "ćorluči" sa takvim ponašanjem, ali ja bih se ovdje osvrnuo na grešku postača u ovakvim situacijama. Pitate se kako? Vrlo često mi sebi dopuštamo da sudimo zašto neko ne posti i osuđujemo ga zbog toga, a ne poznajemo situaciju, zdravlje ili mogućnosti osobe koju osuđujemo, pa čak se i namjerno (a kao postimo i ovim ulazimo u one postače reda radi) nalazimo na mjestima gdje su isključivo nepostači da bi kasnije komentarisali. Opet primjer situacije koja mi se desila. Postač meni priča kako je u Bihaću (ili bilo kojem gradu) puno nepostača. Kaže: kafići su puni, jede se i pije javno, k'o da nije Ramazan. A ja ga pitam: A kako ti to znaš? Pa kaže: ja bio u gradu i prošao korzom. Molim? A šta ćeš ti u gradu u sred bijela dana, u sred posta, korzirati? Nije on rekao da je imao posla ili da je žurio u Općinu po neki dokument, već je on išao prošetati i razgledati!? Zašto? Pa brate (i sestro) jel' ti postiš sebi ili postiš pa ideš razgledati i bilježiti ko po gradu ne posti? Dobio ti zadatak da budeš pisar, eto. Ima svaki insan svoje pisare, meleke časne što svaki postupak pišu, nije bolan tvoje da razgledaš, komentarišeš i sudiš. Pa dragi postači, postite radi sebe i ne smetajte nepostačima, oni će svoja opravdanja pred Uzvišenog iznositi.

Postač VS suprug/supruga - situacija svakog dana, a pogotovu svake noći Ramazana. Šta je? Kao o tome se ne može govoriti, tabu? Nema tabu i Islamu. Dozvoljeno je postaču da zagrli, pa čak i poljubi svoju suprugu u toku posta, naravno ukoliko to nije strastveni poljubac koji može odvesti dalje. A kad nastupi iftar, tad je dozvoljeno (kao i kruh i voda) sve ono što je dozvoljeno i mimo Ramazana, sve do zore. Pa zar post nije <sustezanje od jela, pića, duhana i drugih tjelesnih uživanja od zore do zalaska sunca>, što znači da je sve pobrojano dozvoljeno od zalaska sunca pa sve do zore.

Postač VS djeca - situacija u kući, na ulici i u džamiji. Grešaka na pretek. Prvo; ne navikavamo svoju djecu na post i namaz, džamiju i džemat. Mali su - nisu, oni će reći da žele s vama postiti, teško im je - nije, oni će reći kad više ne mogu i kad ogladne, poslije će - kad poslije?, kad odrastu - ko ti garantuje da će odrasti, jer ne poznaješ propisanu sudbinu, .... i tako u nedogled. Drugo; galamimo, vrištimo i psujemo na djecu (i svoju i tuđu) k'o da nije Ramazan. A svi znamo koliko je Poslanik a.s. volio djecu i koliko je posebno bio milostiv u toku mjeseca Ramazana. Treće; djeca nam smetaju dok klanjamo, kako kod kuće tako i džamiji? Halo, tvoje dijete ti smeta dok klanjaš? Pa sjećate se situacija; hoće dedo ili nane da klanjaju i onda bihuzur cijela kuća. Jedna snaha nosi peškir, druga lavor, treća postekiju, sva djeca u drugu sobu, niko ni "A". Ama svi na nogama jer neko treba klanjati. Dragi Allahu koje neznanje. Pa de uzmi dijete/unuče u krilo dok uzimaš abdest, nauči ga. De ga stavi kraj sebe na postekiju dok klanjaš, nek se igra. Kad sjedneš na Et-tehijjatu stavi ga u krilo svog namaza, dok dovu učiš zagrli ga i tako dovu uči. Tako ćeš mu namaz privoliti i na namaz naviknuti. Pa svima nam je dobro poznat primjer situacije kada je Poslanik a.s. klanjao, a u njegovu sobu utrčali Hasan i Husein, unučići Poslanikovi, pa po svome dedi. Poslanik na sedždi a njih dvojica na leđima, na vratu, dedi po glavi. Šta je Lijepi, Blagi Poslanik učinio? Nije zvao ukućane ili sam unučiće iz sobe izbacio, već je osaburio, strpio se na namazu, dok se oni nisu izigrali i sami otišli, a onda samo namaz nastavio. Djeca koja ne znaju propise namaza ne mogu namaz pokvariti, zapamti! 

Da Vam ne bi bilo dosadno, ako već nije ;-) ... ovdje ćemo stati, pa nastavak tražiti u nekom drugom tekstu, a na kraju ovog još samo svim insanima poželjeti mubareći Ramazan sa dovom da iz njega izađemo bar za trun bolji ljudi.

I druga godina prođe, ali tuga ostade - rah. Adisa Baručić

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Iako svjesni da je i život i smrt odredba Uzvišenog i da samo On određuje koliko će neko od nas živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, ipak svako od nas tuguje za onima koje On Milostivi uzme Sebi, a bili su dio našeg svakodnevnog života. U prirodi insana je voli i da bude voljen. U prirodi insana je da žali, pati i tuguje za svojim voljenim.

Baručić Adisa, rođena 28. 07. 1984. godine je  insan za kojim tuguju i pate mnogi. Iako je tuga najveća kod majke Mirsade, oca Ferida, braće Amira i Adisa, njene sukija i mrkija: Suane i Davuda (bratići), ipak znamo da je veliki broj prijatelja i poznanika koji i danas, evo dvije godine dana nakon njenog preseljenja na Ahiret, tuguju, ali i sjećaju se nasmijane, raspoložene i uvijek komunikativne Bulsy (kako su je njene najbliže prijateljice i zvale).

Na Ahiret je preselila prije 2 godine od opake bolesti; akutne leukemije, i to samo 2,5 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu od 2,5 mjeseca bila je u Kliničkom centru u Sarajevu, pokušali su doktori sve što su znali, tretmani i terapije, kemoterapija i sl. Pokušala je i porodica sa alternativnim liječenjem, naravno nakon što je rahmetli Adisa to i tražila i uz njenu dozvolu. Desio se period kada se oporavila da je bilo izvjesno da će i ozdraviti. Ali onda je odredbom Milostivog Adisa-Bulsy u noći na mubarek petak, na rukama svoje braće i pred dragi sabah, dušu pustila i vratila se svome Gospodaru. 

"Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim će se Nama vratiti" poruka je Uzvišenog u Kur'anu. Ovaj ajet citirao sam hiljade puta, drugima savjete davao u teškim momentima kada im neko preseli na Ahiret, na dženazama insane upozoravao, ali...tog sabaha sam ja svjestan te poruke postao. Uzvišeni joj je rođenje odredio, život podario i propisao, ali evo i čas smrti odredio. U 28. godini, u cvatu mladosti, kada je  najljepše živjeti, naša Adisa je odredbom Milostivog morala seliti.

Ovaj tekst ponovo čitam i pišem kao podsjetnik sebi, porodici, a njenim prijateljicama i prijateljima, rođacima i poznanicima. Podsjetnik na jednu prelijepu dušu, nasmijano lice, insana koji je uvijek u životu bio više na usluzi drugima nego sebi. Za Adisu sigurno možemo citirati hadis: "Najbolji od ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima....", a ona je uvijek bila na korist i uslugu drugima. Bilo je i onih koji su ponekad kritikovali njen pristup životu; ona je bila djevojka u dinu, pod hidžabom od šerijatskog punoljetstva, a ipak kažu druži se sa svima? Pa šta je tu čudno? Šta je tu bilo pogrešno?! Bila je osoba koja je voljela ljude i život, osoba koju su ljudi voljeli, poštovali i po dobru spominjali. Adisa-Bulsy bila je tu za svakog insana. To njen Bihać priča i svjedoči, tako se nje Bihać i sjeća.

U svojoj bolesti, sve do smrtnog časa, imala je osmijeh na licu, bila je svjesna svoje bolesti i smrti kao odredbe Milostivog. Čak ni u najtežim trenucima svoje bolesti nije od porodice ili prijatelja ništa zahtijevala, a česta sikiracija joj je bila da nije na teret drugima, da im ne otežava. Eh, kako je kao muminka (vjernica) razmišljala.

Svaki dan si u našim mislima i u našim dovama. Molimo Milostivog da nas spoji u lijepom Džennetu. Amin

Lejletu-l-Berat - noć sudbine i oprosta je sutra

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

U islamskoj literaturi, a posebice u našoj lijepoj bošnjačkoj tradiciji, kao odabrane - mubarek noći tretiraju se; noć Mi'radža, noć Regaiba, noć Qadra i noć koja nam sutra (12. 06. 2014. - četvrtak) nastupa akšamskim ezanom, a to je Lejletu-l-Berat, noć sudbine ili noć oprosta. Ovdje želim napomenuti da ova razmišljanja dijelim sa onima koji smatraju da ova noć (ili pobrojane noći) zaista za nas i jesu odabrane - mubarek noći, iako postoji određeni broj onih koji smatraju da ove noći nije potrebno obilježavati, pa čak takva obilježavanja klasificiraju kao bid'at (novotariju), ali u ovom tekstu se ne bih bavio takvim razmišljanjima.

Po mišljenju  određenog broja mufessira (tumača kur'anskih ajeta) početni ajeti sure Ad-Duhan u koji Uzvišeni kaže: "Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo - i Mi, doista, opominjemo - u kojoj se svaki mudri posao riješi, po zapovijedi Našoj!", se odnose upravo na noć Berata, tj. 15. noć mjeseca Š'abana. 

Ibn Abbas r.a. za riječi Uzvišenog Allaha dž.š.: “u kojoj se svaki mudri posao riješi” kaže da se to odnosi na petnaestu noć mjeseca Š'abana. Učenjaci kažu da se u ovoj noći zapisuje sudbina svakog čovjeka za narednu godinu u knjigu Levhi Mahfuz u kojoj su sadržane sve objave Uzvišenog, ali i sudbine svakog živog bića kojem je Uzvišeni dušu udahnuo. Iz tog razloga ova noć, noć Berata, dobila je naziv noć sudbine. Napomenuo bih svima nama da postoje dva načina za mijenjanje sudbine, kako se u hadisu i navodi, a to je putem dijeljenja sadake i učenjem dove.

U hadisu koji bilježi Ibn Madže, a prenosi hazreti Alija r.a. za ovu noć se kaže: "Kada nastupi petnaesta noć mjeseca Š'abana provedite je u ibadetu, a naredni dan postite. Uistinu, Allah dž.š. u njoj pita : <Traži li neko oprosta, pa da mu oprostim, traži li neko opskrbu, pa da ga opskrbim, ima li neko u belaju ili bolesti, pa da mu to oklonim...>, sve do pojave zore". Pa je zbog ovog hadisa i prvog poziva u njemu od Uzvišenog ova mubarek noć dobila naziv noć oprosta.

Kako sam na početku rekao, ova noć u 2014. godini nastupa sutra, 12. 06. (četvrtak), akšamskim ezanom i nadam se da će mnogi muslimani širom svijeta, a i u našoj lijepoj Bosni, ovu noć obilježiti na adekvatan način. Obilježavanja ove noći sa činjenjem ibadeta (Bogu ugodnih dijela) može biti pojedinačno ili individualno, ali može isto tako i u džematu ukoliko se takvo obilježavanje organizuje. Opet da se ne bavimo onima koji sve to oharame ili novotarijom učine, smatram da je bolje to činiti u džematu, jer za svaki namaz koji smo klanjali u džematu (u ovom slučaju barem akšam i jaciju) i za svaki rekat nafile koji zajednički klanjamo vrijednost se povećava za 25 puta. A kamoli ako još na to prisustvujemo prigodnom vazu iz kojeg ćemo nešto o svom dinu naučiti ili dodatno proučimo koji salavat na našeg Pejgambera a.s. ili osmijehom zaradimo sevap susrećući se sa svojom braćom i sestrama u Islamu.

Nadam se da će na području Bihaća (ali i šire) ova noć biti obilježena, ali ne samo paljenjem kandilja i da će se džamije uljepšati velikim brojem džematlija, kojima će se pojasniti osnovni propisi nadolazećeg mubarek mjeseca Ramazana, jer ovo je posljednja najava nama najdražeg gosta. Najdražeg gosta?! Hoće li nam to Ramazan zaista i biti?

Ako se ne slažeš sa mnom, pa samo me izbriši!

Unazad nekoliko godina sam razmišljao da počnem pisati o svemu i svačemu, čak mi je veliki broj prijatelja govorio da pišem o svakakvim temama i naravno da pokušam dati i vjerski pogled na sve to. Eto kao; ja ti ponešto znam i o propisima vjere, pa bi bilo dobro da o svakakvim temama imamo tvoje razmišljanje. Ima tu ponešto i životnog iskustva, jer rad sa insanima preko 10 godina ostavi trag, ali i insana svačemu nauči. Pa eto, sa ovim blogom želio bih da ponekad dam svoj pogled na neka dešavanja iz svakodnevnog života.

Vjerovatno sam ovaj tekst trebao pisati kao prvi i uvodni kada sam puštao blog u javnost, ali evo i sada mu je vakat. Ovaj put dobio sam povod, jer poznajem (ili bolje poznavao sam) dosta insana iz različitih društvenih sfera: vjerskih, političkih, sportskih, kulturnih...i td. koji su se usuđivali reći svoje mišljenje i razmišljanje na sva moguća svakodnevna dešavanja. I najednom, stop. Svi nešto; neka! šuti, nije vrijeme, treba biti mudar, šta će ovaj ili onaj reći i sl. I ne samo da prestadoše govoriti svoja mišljenja, nego počeše i drugima onemogućavati da kažu ili budu slušani kada govore svoje mišljejnje.

Da budemo jasni! Ne radim ja to (pišem blog) isključivo zbog Vas koji čitate ili ovih koji su mi predlagali. Ma jok. Ja jednostavno smatram da o svemu svaki čovjek treba imati svoje mišljenje, pa makar i pogrešno bilo, i priliku slobodno ga reći (ali da zaista bude njegovo, a ne kakvo poltronsko). A obzirom da ja imam često o svemu i svačemu mišljenje (ne moram biti u pravu) i da se ne libim to tvoje mišljenje izreći ma ko da ga sluša, onda sam na ovaj način želio da se "istresam" na tastaturu, a ne na nekog ko mi prvi naleti, a ja <in the mood> za istresanje o nekom pitanju.

Sa vjerskog aspekta razmjena mišljenja i konstruktivna diskusija je poželjna i potrebna. Ono što u Islamu nije dozvoljeno jeste rasprava, jer rasprava vodi u svađu, a svađa u razdor i onda niko fajde nema. Pa kako bi insani u prošlosti došli do mnogih rješenja da nisu razmijenjivali mišljenja i razmišljanja. Ali danas izgleda, sa vjerskog aspekta nekih, ima ono pravilo "šta ti imaš misliti, nemaš ti pojma!" ili barem ako već razmišljaš i kojim slučajem si u pravu ona druga "ko si ti da to govoriš i iznosiš?". Hmm. A šta je sa: "Reci istinu pa makar bila gorka!"?

Mogu razumijeti da se ne slažeš sa mnom, šta me briga, na kraju krajeva, hoćeš se slagati ili nećeš. Ali ne mogu razumijeti da ti toliko smeta činjenica da neko ima svoje mišljenje o bilo čemu. I što je interesantnije; ti imaš drugačije mišljenje, ali nemaš hrabrosti da o istoj stvari govoriš ili pišeš, jer bi se nekom mogao zamjeriti, jer bi te neko mogao kritikovati, jer bi ovo, jer bi on...ma daaaj. Govori bolan, piši, o svemu o čemu imaš svoje mišljenje i naravno argumente za svoje razmišljanje. Svaki put kad sam u životu izgovarao svoje mišljenje jasno i glasno, pa i sad svaki put kad napišem tekst o nekom svakodnevnom dešavanju, želim da pokrenem razmišljanje i razgovor na tu temu. Želim da mladi insani, vjerske i svjetovne naobrazbe, počnu davati svoja mišljenja o tome, da razmijenjujemo ideje i razmišljanja, da bolan ne tapkamao non-stop u jednom mjestu ili kopiramo druge. Hajde da ne budemo poltroni, ulizice i copy-paste insani.

Ako ti se ne sviđa moje mišljenje, ako se ne slažeš sa mnom, pa samo me izbriši, prekriži, nemoj čitati i slušati, ja to od tebe i ne tražim. Ali nemoj drugima o mom razmišljanju soliti pamet i drugima (prije nego sami čuju drugačije-moje razmišljanje) onemogućavati da kažu šta misle i čuju šta žele. Nisi fer, nisi parmalentaran/na, nisi <open> za drugačija razmišljanja.

Prije komentara pročitaj naslov bloga gore: Život nije tabu (ni sa svjetovnog ni sa vjerskog aspekta), hajmo pričati o svemu (zar to nije blagodat Gospodara? da pričamo i mišljenja razmijenimo). O svemu i svačemu iz moje perspektive i mojih razmišljanja, ma koliko ona čudna bila (a moja perspektiva i razmišljanja, priznajem, zaista znaju nekad čudna biti, ali su moja!).

Čudno je djetinjstvo bez Alana Forda?

Surfajući po ovoj svjetskoj mreži koju zovemo <internet>, a budimo iskreni rijetko kad odsurfamo dalje od lokalnih žutopolitičkih, dezorijentisanih, dezinformisanih i nosozabadačkih portala, naiđoh na infomaciju da je ove godine tačno 45 godina od izlaska prvog stripa o slavnom Alanu Fordu i njegovoj ekipi. To me podsjeti na djetinjstvo i upaljenje svijeće, ogaračen nos kraj svijeće jer se novi broj Alana Forda ili nekog drugog tada popularnog stripa (Zagor, Tex, Miki, Dylan, i sl.) nije ispuštao iz ruku dok se ne pročita.

Za one koji ne znaju; strip Alan Ford govori o grupi TNT koju je osnovao Broj 1, čije se sjedište (Cvjećara u kojoj nikad cvijeća nema) nalazi u Petoj Aveniji u New Yorku. Stalni članovi grupe TNT (tajni agenti) su: Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Šef i Jeremija. Grupa TNT pod vodstvom prapovijesnoga paraplegičara rješava brojne kriminalne zaplete i ulazi u raznorazne situacije. Tajni agenti, međutim, od toga nemaju neke fajde, već su uglavnom gladni i poderani odrpanci, koji jedva krpe kraj s' krajem. Ovaj strip se izdavao u Francuskoj, Danskoj, bivšoj Jugi, a u Italiji i danas redovno izlaze novi brojevi.

E sada zapitanost? Kako to da danas dječaci (pa i djevojčice) nemaju naviku čitati stripove? Ili bolje; kako to da nam djeca uopšte nemaju naviku da čitaju? Možda će neko od onih provehabijskih (kako sam ih u nekom predhodnom tekstu nazvao) muslimana odmah sve to oharamiti, dok će drugi promodernisti reći da njihova djeca imaju pametnijeg posla. Tako je i najlakše izgleda; il' djetetu danas sve zabrani, pa nek jedva čeka da se od mame i tate otrgne i oproba sve što mu ovaj "slatki" dunjaluk nudi čim im iz vidokruga nestane, il' mu sve dozvoli, pa nek bude moderan i mami i tati drži lekciju sa svojih velikih i punih 10 godina. Gdje nesta' zlatna sredina? 

Ono što sigurno mogu potvrditi, a govorim iz iskustva, jeste; meni su stripovi pomogli da naučim kako se čita, a i da redovno čitam. Obzirom da tada nije bilo interneta, playstationa i drugih monitora (ako izuzmemo Super Maria) ono što je ostalo bili su stripovi. Ma da, pročitala se bolan i lektira tu i tamo, išlo se i u mekteb (čitali smo mi i ilmihale), pa i na vannastavne aktivnosti, ali se čitalo i prepričavalo, precrtavalo, mijenjalo i družilo. A danas? Danas sve na monitoru. Imam sina od 7 godina i njegova osnovna zanimacija (bar on tako želi, jer kaže sve kolege tako rade) bila bi monitor da ponekad nema zabrane i restrikcije od utičnica, kablova, tableta, telefona i pc-ova. Knjige, lektire, ilmihali, pa onda stripovi kao neobavezni materijal za čitanje nisu ni na mapi, ama čitanje nije ni na mapi.

Ova informacija o godišnjici stripa o Alanu Fordu vrati me nazad u djetinjstvo i nisam odolio a da prije ovog teksta ne pročitam (na monitoru naravno, pa kako drugačije kad mi sin nema ni jedan primjerak u print formatu) jedan broj i dobrano se ismijem njihovim provalama i sjetim se svojih djetinjastih provala dok se čitalo i razmjenjivalo po ulazima i hausterima. Lijepo je bilo djetinjstvo uz Alana Forda. Nije bilo briga jel Galaxy 4 ili 5, jel 8 il' 10 inča tablet, jel ova il' ona grafička, a sve ove brige ne pitajući tatu i mamu ima li love za novi mobitel, pc ili tablet. Mora biti, jer svi će biti <in>, a on/ona neće? A od djece mame i tate još gori i zaluđeniji ganjajući <in> svome djetetu koje još ni čitati ne zna. Pa koliko ste puta čuli; "...a da vidiš onog mog malog, ne zna još ni slova a na mom telefonu/pc-u/tabletu sve zna sam, sam nađe igricu, sam instalira, sam igra..." i onda oni rahat pijuckaju kaficu uz Onura i Hurem, Šeherzadu i Šaha, Sulejmana i Odbačenu, i ne znam ti ja više koju safunjicu. Tako on, draga mama i dragi tata, sam po tvom telefonu ili nekoj drugoj elektro napravi uđe i na ovaj net, pa sam gleda golotinju, pa sam gleda kako se ljudi tuku, kako neko nekom psuje, pa glave padaju ... pa najednom hoće mali brata da udavi, jer kaže to radi neki njegov u igrici il' na youtube videu. A ti samo pazi da ti koja epizoda ne prođe, uh, nedo Bog da promašiš usporeni snimak odbačene.

Ma ne mogu više! Sad ja ode sa teme; o djeci i odgoju u nekom drugom tekstu. 

Alan Ford, stripovi, navika čitanja kod nas i kod naše djece. To sam želio napomenuti, čitamo li mi išta i čitaju li naša djeca?

Sjećanje na šehide sa (ne)poštovanjem?!

Bismisllahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Ovih dana širom lijepe Bosne obilježavaju se razni "majski", "junski" i sl. dani otpora, kojima se ljudi žele podsjetiti na ratna dešavanja i žrtvu koju su učinili njihovi najmiliji za odbranu časti, dina i domovine. Obilježavaju se dani sjećanja na šehide Bosne. A je li to baš tako?

Prvo nekoliko rečenica o šehidima. Uzvišeni za šehide kaže: "Ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli; mrtvi su. Ne, oni su živi, kod Gospodara svoga opskrbljeni..." ili "...Ne. Oni su živi, ali vi to ne osjećate", što znači da su šehidske sfere i njihovo boravište poznati Uzvišenom, da su opskrbljeni za sve svoje potrebe i da kod Uzvišenog imaju poseban status. Poslanik a.s. za njih kaže: "Kada prva šehidska kap krvi dotakne zemlju, njemu biva pokazano njegovo mjesto u Džennetu...", pa i da su šehidi jedini insani koji će na Sudnjem danu htjeti da se vrate na dunjaluk iz jednog razloga "...da se borimo i ginemo u tvoje ime Uzvišeni Gospodaru...".

A sad činjenice o nama, koji ostadosmo poslije svojih šehida. Svojih, jer činjenica je da nema niti jedne bosanske porodice a da nema šehida; što u bližoj što u daljoj rodbini. Činjenica je da se svi trebamo sjećati svojih šehida, podsjećati na njihovu žrtvu, ali i na njihovu blagodat. Koju? Pa onu da će svaki šehid iz svoje bliže i dalje porodice, prijatelja i poznanika moći "..svojom rukom izabrati 70 osoba, koji će zajedno s njim ući u Džennet bez polaganja računa...". 

Šta mislite hoće li nas izabrati? Hoće li nas prepoznati?

Ovih dana svi nešto po Bosni evociraju sjećanje na šehide - najbolje sinove Bosne. U mjesecu junu pogotovu, svaka mjesna zajednica (govorim za područje Bihaća, jer ovo područje dobro poznajem) ima svoje junske dane otpora agresoru, četniku, napadaču...sjećanje na šehide, ne dajmo da se ponovi, nikad ne zaboravi i slične floskule. I šta se onda dešava??? Uobičajeno je da se organizuju dva ili tri dana i to: petak koji rezervišu za "vjerski" dio, jer eto s' vjerske strane šehidima i sjećanju na njih dosta jedan dan. I to ne i čitav dan. Nego; de ti hodža prouči Jasin u džamiji, obići ćemo šehidska mezarja (koja su usput zarasla, zatravnila, izblijedila... i da ne nabrajam, pa znate onu <ko tursko groblje>), proučiti Fatihu, položiti cvijeće i rasip. Hajmo onda na fešte. Da Uzvišeni sačuva i uputi.

Prije nego nastavim da podvučem jednu bitnu stvar. Šehidi nemaju potrebe, njima ne treba ni naš Jasin, ni naša Fatiha, ni naše cvijeće!? Vrati se malo gore bolan, oni su kod Gospodara opskrbljeni. Nama treba, kroz učenja njima i sjećanja na njih, pouka iz njihovog života, nama treba pouka iz njihove žrtve i njihove pogibije, nama bolan treba njihova ruka na Sudnjem danu. Iz interesa; da nas izaberu i sa sobom u Džennet uvedu.

A fešte i druženja su interesantne. Oraganizuju se razne igranke, svakojaki KUD-ovi, pjevaljke, ringešpili, turniri u svemu i svačemu. I kažu sve to uz sjećanje na šehide? E baš mi (ne)poštujemo svoje šehide!? Hajde da napomenem (da ne bi bilo ovaj je neki ekstrem); nemam ja ništa protiv sporta, druženja, pa ni pjesme, ako ćemo iskreno. Ali brate dragi, pa zar na dane šehida? I sve to još uz što veće doze alkohola, pijančenja i psovanja na svakom koraku. E baš mi (ne)poštujemo svoje šehide.

A još na to da dodam način učenja Fatiha i Jasina, tj. ponašanje pri tome: žene i djevojke ne da nisu pokrivene sa hidžabom, već dolaze pred džamije i šehidska obilježja, ulaze u mezarja bez mahrame, u suknjicama, sa mahsuz sređenim frizurama, našminkane ko da su krenule u diskoteku (uh, pa zaboravih - poslije toga će odmah na igranku), muškarci u šorcevima, bez imalo respekta, uz galamu, pa čak i pokoju psovku usput. O abdestima i čistim tijelima (ili srcima) da i ne govorim. E sad će bit', šta ovaj pametuje? Šta njega briga kako ko dolazi? Ama jest me briga! Brate i sestro, gospodine i gospođo! (eto tako ću), pa zar nema pravilo ponašanja i oblačenja kad ulaziš u Općinu, kad ulaziš u školu, kad ideš na službeni sastanak? Pa zar nema i pravilo oblačenja i ponašanja kad ulaziš u džamiju ili mezarje? I to samo taj dan, jedan dan u godini?!

Koga bolan varamo? Uzvišenog? On zna svaku pomisao, svaki otkucaj srca tvog i znaj da ćeš sa Njim o tome i razgovarati. Ljude oko sebe? Ama šta njih briga, narodu nikad kolača nakuhati nećeš, pa i ne obraćaj pažnju. Varamo li sami sebe? E to sigurno, jer inače bi se zapitali kad krenemo na mjesta koja su krvlju šehidskom natopljena, a mi živi i zdravi ostali, kuda idemo i kome idemo? Kako im svoje (ne)poštovanje ukazujemo, kako im žrtvu njihovu priznajemo? 

Zapitajmo se, na kraju sebi i Vama na razmišljanje, da li stvarno naši šehidi žele da ih se na taj način sjećamo? Da li stvarno to radimo zbog njih ili zbog nas (ali ovdje mislim na naše malodunjalučke interese: da dobro ručamo, da se napijemo, da se uslikamo, da se promovišemo, i tako u nedogled) ili nekog trećeg razloga, samo Allah Uzvišeni zna kojeg.

Uzvišeni Gospodaru daj da nas se naši šehidi ne zastide na Sudnjem danu. Milostivi Gospodaru, daj da nas šehidi prepoznaju na Sudnjem danu, daj da nas svojom rukom izaberu i u Džennet uvedu. Amin.

 

Akika i davanje imena nakon rođenja djeteta

 Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Čekajući dragu jaciju primio sam vijest da se prijateljica i radna kolegica, Allahovom odredbom, porodila i na svijet donijela malog insana. Obzirom da sam često pojašnjavao propise akike nakon rođenja djeteta i da ljudi ne znaju neke osnovne obaveze prema svom rođenom dijetetu želio bih u nekoliko rečenica pojasniti propise akike.

Iako akika u osnovi znači žrtveni kurban kao zahvalnost Allahu dž.š. nakon rođenja djeteta, ona u stvarnosti podrazumijeva mnogo više. Akika je proces koji svaki musliman i muslimanka trebaju, ukoliko su u mogućnosti, proći nakon blagodati rođenja djeteta. Taj proces podrazumijeva slijedeće:

1. Muštuluk - donošenje radosne vijesti o rođenju djeteta i čestitanje. Preporučuje se donošenje radosne vijesti o rođenju djeteta, kao i čestitanje na toj blagodati, jer se i na nekoliko mjesta u Časnom Kur'anu spominje muštuluk povodom rođenja djeteta: "...A žena njegova stajaše tu i Mi je obradovasmo Ishakom..." u kazivanju o Ibrahimu a.s., "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi..." u kazivanju o Zekerijja a.s. i td. Obradujmo roditelje, dede i nane, rođake i prijatelje, jer je rođenje djeteta velika radost i blagodat. Pa zar ne znamo priču o muštuluku koji je donijela robinja Suvejba prokletom Ebu Lehebu kada se rodio Pejgamber a.s., pa se ovaj obradovao i zbog te radosti mu, kako predaje navode, bi umanjena kazna džehennemska?
2. Učenje ezana i ikameta - ezana na desno i ikameta na lijevo uho. Ovaj propis ima dvojako značenje; tjeranje šejtana prokletog od djeteta, jer znamo da šejtan ne može biti na mjestu gdje se ezan uči, ali i želja da prvo što dijete čuje bude poziv na pokornost Uzvišenom. Ezan i ikamet treba učiti odmah po rođenju djeteta, iako je prihvatljivo da se to učini i u sklopu obilježavanja akike, ukoliko se to radi organizovano u krugu porodice i prijatelja.
3. Šišanje djeteta i podjela sadake. Ovaj propis uvelike danas mnogi zanemaruju, tj. ostavljaju za nekakvo proslavljanje i obilježavanje prvog rođendana djeteta što po islamskim propisima nije ispravno. Nakon rođenja djeteta propis je djetetu glavu obrijati (jačanje tjemena i jačanje čula vida, sluha i mirisa) ili u najmanju ruku ošišati, a zatim za težinu kose u vrijednosti srebra sadaku podijeliti. Zar dova i sadaka ne mijenjaju sudbinu?  Preporučujem da se za vrijednost sadake u novcu kupi namirnica za porodicu koja je u potrebi ili jednostavno da se da kao sadaka u novcu. Ovaj propis se odnosi na one koji su u mogućnosti da isto učine, a da i sami nisu potrebni sadake, a čini se 7. dan po rođenju djeteta ili u sklopu organizovanog obiljelježavanja akike.
4. Klanje kurbana - prinošenje žrtve kao vid zahvalnosti Allahu dž.š. Ovaj propis se ispunjava 7. dan po rođenju djeteta ili u sklopu obilježavanja akike i samo za one koji su u mogućnosti da to učine (napominjem da "zaduživanje" ili kupovina kurbana "na kredit" ne znači da si u mogućnosti i nemoj da se brineš, pa "...Allah dž.š. ne tereti ni jednu dušu preko njenih mogućnosti". Ovdje bih želio napomenuti, za one koji to nisu učinili ili za one za koje to nije učinjeno, kada pitaju <mogu li ja zaklati akiku kurban za dijete, a dijete je već odraslo?> odgovor je jednostavan; pa da li je ikad kasno za svoje dijete učiniti žrtvu zahvalnosti Uzvišenom koji te blagoslovio sa darom djeteta?
5. Davanje imena - islamskog, muslimanskog, lijepog? Namjerno ovdje stavljam upitnike i ostavih ovaj propis za kraj, jer se često puno polemiše oko propisa davanja imena, prečesto ljudima otežava izbor, ali i vrlo često iz neznanja muslimani daju "neprimjerena" imena svojoj djeci. Sad ste sigurno pomislili da su sva naša imena neprimjerena (evo vidi kako se ja zovem; Adis?!), mora da sam i ja onda neprimjeren ;-), jer bi se sva naša djeca u lijepoj Bosni tebala odjednom zvati "Ebu ovaj" "Ibn onaj" "Abdul-..." i td. Nije tako!? Poslanik a.s. kada govori o imenima novorođene djece kaže: "Vi ćete na Sudnjem danu biti prozivani po vašim imenima i imenima vaših očeva, zato nadijevajte svojoj djeci lijepa imena (arap. fe ahsinu esma'ekum)." Lijepa imena? Cijelo vrijeme se mnogim našim majkama trubi (pogotovu nakon dolaska na naše prostore muslimana sa arapskih podneblja) kako to moraju biti islamska, muslimanska il' po mogućnosti džihadska imena, jer je to ono što se od nas traži. E baš? Takva imena su sasvim normalna, svakodnevna i prihvatljiva za ta područja. U našoj lijepoj Bosni, kao uostalom i drugim krajevima gdje žive muslimani van arapskog govornog područja, takva imena su u najmanju ruku čudna i nepoznata. Postoji nekoliko osnovnih pravila za davanje lijepog (napominjem <lijepog> jer se tako kaže u hadisu Poslanika a.s.) imena djetetu:

• Da ime nije u direktnoj suprotnosti sa islamskim propisima, kao što je davanje imena poput "Ehad", "Samed", "Halik"... jer su to imena Uzvišenog Allaha dž.š.
• Da ime nema pokuđeno i ružno znaženje u arapskom izgovoru, poput vrlo čestog ženskog imena kod nas (a molio bih da ovo ne shvate kao uvredu, već kao podsjetnik na neznanje u tim prilikama), a to je Redžime što bukvalno znači <prokleta> i što je jedno od šejtanskih imena. Ima ovakvih primjera još, ali ne bih želio navoditi, jer bi osobe sa ovim imenima mogle doživjeti neugodnosti.
• Da ime ima lijepo ustaljeno značenje u podneblju u kojem je dijete rođeno, iako nema poveznicu sa arapskim jezikom. Zar ono <lijepo> iz hadisa znači samo lijepo na arapskom jeziku? Ja smatram da nije tako. Koliko ima imena u Turskoj koja su izvedenice, ali su to muslimanska i lijepa imena? Koliko kod nas ima izvedenih imena ili skraćenih, a ustaljenih i lijepih (za nas muslimanskih, a nemaju značenje u arapskom jeziku), poput Huse, Hase, Muje, i sl. Iako ovih dana nije uobičajeno davati ovakva imena, jer svi težimo nekakvoj senzaciji i tragamo za imenom koje niko nije dao, ipak za nas su ovo lijepa muslimasnka imena.
• Da ime nije isključivo vezano za pripadnike druge religije tog podneblja, jer bi ovakvim davanjem imena ušli u onu zonu "oponašanja pripadnika druge vjere", iako je danas primjetno da postoje puno bolji (po vanjskom ponašanju) insani sa "univerzalnim" i "evropskim" imenima, nego pojedini Muhamedi i Ahmedi, i drugi koji nose najljepša imena po značenju u islamskoj literaturi.

Zaključio bih ovdje, vezano za tačku davanja imena, da ipak ime ne čini ni insana, ni muslimana, ali da svaki roditelj treba pokušati voditi računa o tome prilikom davanja imena svome djetetu. Preporučujem svakako svakom roditelju da se prilikom davanja imena konsultuje sa nekim od imama (efendija) ili da pronađe knjigu sa lijepim imenima, jer je onda manja mogućnost gore pobrojanih grešaka.

Želio bih napomenuti da se proces akike može ispuniti samostalno tj. bez nekog posebnog okupljanja porodice i prijatelja, jer zbog finansijske situacije insan nije u mogućnosti. Isto tako napomijem da se termin 7. dan najčešće spominje u predajama, iako je moguće akiku organizovati i 14. i 21. dan od rođenja djeteta, a kako sam gore napomenuo; nikad nije kasno učiniti žrtvu ili dijeliti sadaku za svoje dijete. A Allah dž.š. najbolje zna.

Kao zaključak na temu akike želio bih napomenuti da se u posljednje vrijeme, hvala Allahu dž.š., sve više roditelja odlučuje za postupanje po potpunom procesu akike i svim propisima vezanim za akiku, ali i dalje postoje oni koji najčešće zbog svog neznanja kažu "šta ove današnje hodže izmišljaju, to kod nas nije bilo, to je neki novi Islam", a ja im poručujem da češće sa imamima sjednu i razgovaraju o ovim svakodnevnim životnim pitanjima sa aspekta vjere ili da samo malo više čitaju. A ima i onih, koji se nažalost ustručavaju pitati, pa i svog imama, o ovim i sličnim životnim pitanjima, ali to je tema za neki novi tekst.

Čestitke kolegici i prijateljici na dobitku, ali i čestitke svim roditeljima na blagodati djeteta, kao i onima koji će tek roditelji postati. Uz dovu Allahu dž.š. da nam On Milostivi podari zdrav i lijep evlad na koji ćemo uvijek ponosni biti.

U Bihaću Mi'radž došo', Mi'radž prošo'?

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Akšamskim ezanom po hidžretskom kalendaru nastupa novi dan, tj. prvo se smijenjuju noći a zatim dani u hidžretskom kalendaru. Svaka nova noć koju dočekamo živi i zdravi u svojim domovima je berićetna i za nas mubarek - posebna. Ali sinoćnim akšamom je nastupila ipak jedna od najposebnijih, najberićetnijih i najljepših noći u hidžretskoj godini. Noć Mi'radža.

Kad je tako berićetna i posebna, pitate sada Vi, kako to da tako malo o njoj znamo ili da je nikako ne obilježavamo? Ma kako ne znamo i ne obilježavamo? Nije moguće?!

Bome moguće je. Naš lijepi grad Bihać je sinoć svjedočio, ušao i haman i ne obilježio ovu prelijepu mubarek noć. Ah da! Zaboravih napomenuti; obilježila se ova noć sa paljenjem kandilja na svim minaretima širom Bihaća. I to je to. Noć Mi'radža, noć u kojoj je Poslanik a.s. dobio naredbu namaza (5 dnevnih koji vrijede 50), dobio šefa'at za nas griješne ljude, dovio i molio <Moj ummet, moj ummet...> obilježena paljenjem kandilja?! Ali samo paljenjem kandilja.

Ako idemo iz perspektive modernih proharamlija onda ni to bolan nismo trebali, ma nismo smjeli !, jer je sve to haram il' u najmanju ruku bid'at. Bid'at i haram jer se tamo neke hodže i njihove proevropske džematlije koje "et ni po sunnetu klanjati ne znaju" iskupljaju, uče neke mevlude, pjevaju (subhanallah!) ilahije po džamijama i svi se bolan tamo miješaju. Haram'ti im treba zrak koji tada dišu kad su u tim novotarijama zagrezli.

A ja koliko znam naša draga Islamska zajednica, bar ne zvanično, nije dokinula, oharamila ili obid'atila obilježavanje mubarek noći. A ono ispade da samo u pojedinim čaršijskim džamijama, a i toga je sve manje, treba okupiti ljude pa im objasniti vrijednost ove noći, pa sa njima (ako ništa) džematile bar jaciju klanjati. Eto sad ispade da niko na jaciju i ne dolazi drugim noćima? Ama bolan dolazi, al' znamo svi da bi na poziv o nekom prigodnom programu došlo mnogo, mnogo više. A ovako; eh, upališe se kandilji na minaretima i obilježi se mubarek noć Mi'radža. 

Ali nije ni tako bilo, jer sam svjedočio da ni kandilja, pa ni imama da predvodi taj mubarek akšam nije bilo. Sad bi neko rekao; pa šta!? Šta ti sad imaš tu nabrajati, kao da je dunja propo' ako nije bilo u nekoj džamiji? Ali nije bolan bilo koja džamija u bilo kojem sokaku Bihaća ili nekog sela. Nego u jednoj od gradskih džamija grada Bihaća (iako ne govorim naziv džamije mislim da je nama svima, Bišćanima pogotovu jasno o kojoj se džamiji radi). Nema imama, nema kandilja, a eto izgleda nema ni Mi'radža. Smatram da islamska zajednica (mislim na medžlis IZ-e Bihać) treba uložiti više truda u organizaciju obilježavanja mubarek noći, to je nesporno, ali zaista smatram da i ako su odlučili da to bude samo paljenjem kandilja i klanjanjem akšama, da to onda učine svi imami i da sve džamije u toj noći imaju osvijetljene minarete i imama koji predvodi namaz (na koji je ionako već bio obavezan doći).

Ja sam o ovakvim stvarima govorio i prije, samo da podvučem, jer sam bio dio tima koji se zove medžlis IZ-e Bihać, tako da nisam pao s neba il' počo' toplu vodu izmišljati. Ali izostaju reakcije. Koliko znam i pojedine džematlije ove pomenute džamije su se žalile, što usmeno što pismeno, ali opet nije bilo reakcije. 

Kao zaključak ovom tekstu ću dati svoj stav i mišljenje o obilježavanju mubarek noći i organizaciji islamske zajednice (ovdje prvenstveno mislim na Bihać) povodom mubarek noći. 

Donesimo fetvu i stav da je bid'at ili haram i završimo priču oko specijalnih programa, specijalnih nafila i specijalnih vazova u tim noćima. A ako nema takve fetve onda dajte bolan da se obilježe mubarek noći bar sa 3 minute informacija džematlijama o toj noći i drugim ljepotama dina  i 5 minuta noćnog namaza poslije akšama ili u toku drage jacije. Pa eto možda neko i iz tih nekoliko minuta pouku uzme, odluči se na promjenu, krene drugim putem.

Al hajd, eto Mi'radž dođe i Mi'radž prođe.

Eh, da sam ja mali mrav ?!

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Gledajući i slušajući sve moguće informacije o trenutnoj situaciji u našoj lijepoj Domovini pogođenoj ovim teškim poplavama ne izdržah da ne napišem nekoliko rečenica.

Slušajući svakakva mišljenja; od onih da "nastupa Sudnji dan", do mišljenja "da smo toliko griješni da je ovo kazna", preko mišljenja "evo nama iskušenja da se pokažemo" i ne znam ti više šta sve ne napisaše po raznim web portalima, face stranicama, blogovima. 

Ali ponajviše vidjeh onih postova i statusa, hrpe selfija sa mjesta događanja i naše želje i potrebe da se obavezno uslikamo dok neki hajr činimo. Kako u jednoj ruci nositi kesu punu hrane i odjeće za potrebne, a u isto vrijeme držati mobitel iz zadnjeg krika tehnologije i kao <usput> sve uspijeti poslikati, a zatim i objaviti putem raznih društvenih mreža?!  

Kao eto, ako nisi uslikao nije se ni desilo, ako nisi objavio nisi ni bio, ako nisi postom podržao, onda nisi ni pomogao. A svi slikaju sa namjerom, hahaha (ne mogu da se ne nasmijem), da imaju za svoju privatnu arhivu (privatno ovdje naravno znači da svih 779 prijatelja bar vidi, ako ne i lajka našu sličicu).

Ne govorim ja, nemojte me pogrešno shvatiti, da je zabranjeno (ovo s vjerskog aspekta) pokazati da smo spremni pomoći ili da neki hajr činimo. Ponekad je potrebno da se zna da ima dobrih ljudi, spremnih za pomoć i žrtvu. Za takve je najčešće opravdanje hazreti Ebu Bekr; kažu i on je javno dijelio i davao, pomagao i hajr činio, pa cijelu karavanu na Božijem putu je bez treptaja oka dao. Da! Ali nije hazreti Ebu Bekr o tome pričao, niti sebe u spjevima i poeziji opisivao. Već su drugi ashabi, lijepi insani koji su svjedočili njegovom djelu o tome priče ispričali i drugima pouku o njegovom dobročinstvu prenijeli. A eto, kao i mi bi najednom pravo da se sa hazreti Ebu Bekrom poredimo? Hmm, tema za razmišljanje.

Ali da ne bi bilo da sam se namjerio na insane koji pomažu drugima i nakon toga sebe sami hvale (a to oni nek riješe sami sa sobom, svojom dušom i nijjetom, a na kraju krajeva i sa Uzvišenim i Pravednim na Danu sudnjem kada jedino On bude ispitivao šta se u srcima ljudi krilo), želim sebi, a i svakom onom ko pročita moje razmišljanje, učiniti podsjetnik na jedan mali isječak iz života Ibrahima a.s. koji se i krije iza naslova ovog teksta.

Nakon što je Ibrahim a.s. polupao one famozne kipove i pokazao svom narodu da uzalud dozivaju one koji ih ne čuju i ne vide, oni ipak odlučiše da ga u vatru bace. Lomaču su pripremali danima. Sve mlado i staro, muško i žensko, ustalo je da sakuplja grane za lomaču koja se priprema Ibrahimu a.s., pa čak i životinje kako se u predajama navodi. Osim mrava.

Dok su svi prikupljali i gomilali grane na lomaču jedan mali mrav je dolazio do gomile i pokušavao svojim kliještima i malim ustima da što više grančica odvuče od gomile. U to mu je prišao jedan akrep (specifična životinjica tog područja, da sad ne pojašnjavam razliku između akrepa i naših guštera) i onako čudeći se, podsmijavajući se, rekao: <Šta ti misliš tako mali učiniti? Kakve fajde misliš da će Ibrahim od tvojih malih grančica imati? Vidi šta je nas, a ti si sam, samo jedan mali mrav!". Na te njegove riječi mali mrav je ponosno i hrabro odgovorio: "Ja znam da možda moja kliješta ne mogu odvući velike grane ili da čak neću ni lomaču umanjiti, ali ja ne želim, (ponavljam, mali mrav kaže <ja ne želim>) da dođem na Sudnji dan pred Uzvišenog Gospodara i da me On Svevišnji pita <Jesi li pokušao pomoći?>, a da Mu ja ne mogu odgovoriti."

Eh, da sam ja mali mrav?! Eh, da ja danas pokušavam pomoći onom ko je u nevolji, ali samo zbog Uzvišenog Gospodara. Hoće li pomoć biti dovoljna, hoću li uspijeti u svojoj nakani? Ama ko te pita! Pokušaj, pomozi i pouzdaj se u Uzvišenog i Milostivog.

Tako, dragi moji, da je zaključak ovog mog razmišljanja ipak; eh da je nama više malih mrava??? Malih mrava u državnim institucijama, malih mrava u islamskoj zajednici, malih mrava u privatnim firmama, malih mrava na svakom koraku. pa kad bi svi oni barem pokušali, kao naš mali mrav ...eh. Gdje bi nam kraj bio?

Eh, da sam bar ja mali mrav, pa da pokušam.