Wednesday, July 2, 2014

Jel' iftar za postače il' večera za komšije?

Bismillahi-r-Rahmani-Rahim

Tokom mubarek mjeseca Ramazana posebno mjesto kod postača  zauzima iftar, nije ni čudno kad je u hadisu iftar definisan kao "...prva radost postača...". O vrijednosti iftara najbolje govori hadis u kojem Poslanik a.s. kaže: "Ko pripremi iftar za postača biće nagrađen kao i da je sam postio, a da se od nagrade postača neće umanjiti." O vrijednostima iftara neću pisati jer je to valjda svima jasno, ali o ovom dijelu <pripremi iftar> i <za postača> želio bih dati svoje mišljenje, jer smatram da je danas iftar, nažalost, prerastao u narodni sobet, mahalsko veselje ili porodični prestiž. 

Hajmo prvo odgovoriti na pitanje šta znači pripremiti? I vrlo lahko odgovor je tu; u hadisu ashabi ispituju Poslanika a.s. o tome šta sa onima koji nisu u mogućnosti da pripreme ovo, pa ono, pa ko nema i sl. ... da bi na kraju došli do toga da Poslanik a.s. kaže "...da dodaš čašu vode ili hurmu da se postač omrsi." I to je iftar za postača. Zar nije? A danas pripremiti podrazumijeva naspremati hrane i svih mogućih ćeresta da sofra bude što punija, a to što se trećina neće pojesti već se kvari, stoji ili baca, to baš one koji iftar kao porodični prestiž ili mahalsko veselje pripremaju i ne interesuje. Ne govorim ja ovdje da nije dozvoljeno ili nije prihvatljivo imati više vrsta hrane na iftaru ili veću količinu hrane, ne! Samo napominjem da vrste i količine hrane trebaju biti prilagođene broju postača koji sjede za sofrom i to je jedino pravilo za <pripremiti> iftar.

Da u jednoj rečenici podvučem da izrazom narodni sobet/mahalsko veselje ne mislim na organizovane veće iftare, džematske isped džamija i sl. kao što je bio iftar na Trgu u organizaciji braće i sestara iz Turske, maŠaa Allah. Takvi su za svaku pohvalu i preporuku.

I napomena za pripremu iftara; koliko god se trudili i pod uslovom da imamo zaista gladne postače, opet ne možemo uskladiti količinu hrane i u većini slučajeva ostaje dosta hrane nakon iftara. Preporučujem i molim domaćine iftara da odmah po završetku iftara  (i nakon što ukućanima obezbijede sehur) svu hranu koja je ostala lijepo upakuju i otpreme do javnih kuhinja na uslugu korisnicima ove javne sofre.

Hajmo sad kratko o izrazu <iftar za postača>. I zaista tako stoji u hadisu; za postača. Nije za komšiju, za rođaka, za tetka, za ujnu, za strinu, za ne znam ti ja više koga ...već za postača, pa makar niko od pobrojanih ne bio u toj kategoriji. Opet da budem jasan; nemam ja ništa protiv da na iftaru bude određen broj nepostača, namjernika, prolaznika, putnika ... ali da na iftaru koji organizuje domaćin musliman bude većina nepostača, e s tim se ne slažem! Zašto zvati sve redom? Zašto pozivati iz dalekih mjesta rodbinu i pajde (većinom interesne)? Zašto, kad ne poste?! Iz kojeg razloga i zbog čega ne poste, to me ne interesuje, a da nemam problem sa nepostačima vidi prošli tekst o Ramazanu da se ne ponavljam.  I ne znam u čemu je problem lijepo se zahvaliti na pozivu i reći da ne postiš (a nikog nije briga iz kojih razloga) i da domaćin to mjesto upotpuni sa postačem.

Iftar je bolan radost postača. I samo postači znaju značenje te rečenice i tog osjećaja radosti kad shvate da su u ime Uzvišenog ispostili i da u Njegovo ime sada mrse.

Možete Vi, dragi čitači, misliti šta hoćete i buniti se koliko hoćete, ali ja samo mislim da je fer da na iftar dolaze postači, jer se zove iftarom. A ko je ruč'o oko 5, pa opet krenuo na "iftar" jer se mora odazvati komšiji, taj ne osjeća da ide na iftar, takav ode na večeru kod komšije. A kao dokaz ove moje tvrdnje su ponašanje takvih prije samog iftara. Razgovor o svemu i svačemu, samo ne o pametnim i iftarskim temama. Na jeziku vicevi i to što <masniji> na račun hodža i hadžija, IZ-e, pa i dinskih propisa. Nekontrolisani smijeh i cerekanje uz poneku i cigaru među postačima, jer haj <svi znaju da on ne posti, pa nema veze>. Ima veze!?!

Ja prije iftara želim mir i tišinu. Ja prije iftara želim učiti ili slušati nekog kako uči Kur'an. Ja prije iftara želim tiho razgovarati o lijepim ramazanskim i iftarskim temama. Ja želim sa osmijehom dočekati kandilje i ezan akšamski.

Mali dodatak ovom tekstu o iftaru jeste akšam namaz. Čuj, akšam namaz?! Da, dragi postači (ali sad se obraćam i onim nepostačima koji su se zatrefili na iftaru), akšam namaz je i dalje farz i treba ga klanjati i po mogućnosti u džematu. Zato preporučujem svakom domaćinu da prilikom organizovanja iftara misli na činjenicu da prisutni gosti trebaju klanjati akšam. I u ovom prepoznajemo ponekad nelogičnost kada je više nepostača na iftaru (a bio sam u ovakvim situacijama), pa onda 3-4 insana klanjaju akšam i poste, a ostali čekaju samo da se sofra postavi i da hodža (eto to je sad najbitnije) prvi kaže bujrum i on je bio na pravom iftaru i prob'o je svakakvih iftarskih ćeresta. Aman.

Uz iftarsku dovu koju treba učiti prije samog akšamskog ezana završih ovo svoje razmišljanje;

ALLAHUMME INNA LEKE SUMNA, VE BIKE AMENNA, VE 'ALEJKE TEVEKKELNA, VE 'ALA RIZQIKE EFTARNA.

Gospodaru naš, u Tvoje ime postimo, u Tebe vjerujemo, na Tebe se oslanjamo i od tvojih blagodati se iftarimo.

No comments:

Post a Comment