Sjećanje na šehide sa (ne)poštovanjem?!

Bismisllahi-r-Rahmani-r-Rahim.

Ovih dana širom lijepe Bosne obilježavaju se razni "majski", "junski" i sl. dani otpora, kojima se ljudi žele podsjetiti na ratna dešavanja i žrtvu koju su učinili njihovi najmiliji za odbranu časti, dina i domovine. Obilježavaju se dani sjećanja na šehide Bosne. A je li to baš tako?

Prvo nekoliko rečenica o šehidima. Uzvišeni za šehide kaže: "Ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli; mrtvi su. Ne, oni su živi, kod Gospodara svoga opskrbljeni..." ili "...Ne. Oni su živi, ali vi to ne osjećate", što znači da su šehidske sfere i njihovo boravište poznati Uzvišenom, da su opskrbljeni za sve svoje potrebe i da kod Uzvišenog imaju poseban status. Poslanik a.s. za njih kaže: "Kada prva šehidska kap krvi dotakne zemlju, njemu biva pokazano njegovo mjesto u Džennetu...", pa i da su šehidi jedini insani koji će na Sudnjem danu htjeti da se vrate na dunjaluk iz jednog razloga "...da se borimo i ginemo u tvoje ime Uzvišeni Gospodaru...".

A sad činjenice o nama, koji ostadosmo poslije svojih šehida. Svojih, jer činjenica je da nema niti jedne bosanske porodice a da nema šehida; što u bližoj što u daljoj rodbini. Činjenica je da se svi trebamo sjećati svojih šehida, podsjećati na njihovu žrtvu, ali i na njihovu blagodat. Koju? Pa onu da će svaki šehid iz svoje bliže i dalje porodice, prijatelja i poznanika moći "..svojom rukom izabrati 70 osoba, koji će zajedno s njim ući u Džennet bez polaganja računa...". 

Šta mislite hoće li nas izabrati? Hoće li nas prepoznati?

Ovih dana svi nešto po Bosni evociraju sjećanje na šehide - najbolje sinove Bosne. U mjesecu junu pogotovu, svaka mjesna zajednica (govorim za područje Bihaća, jer ovo područje dobro poznajem) ima svoje junske dane otpora agresoru, četniku, napadaču...sjećanje na šehide, ne dajmo da se ponovi, nikad ne zaboravi i slične floskule. I šta se onda dešava??? Uobičajeno je da se organizuju dva ili tri dana i to: petak koji rezervišu za "vjerski" dio, jer eto s' vjerske strane šehidima i sjećanju na njih dosta jedan dan. I to ne i čitav dan. Nego; de ti hodža prouči Jasin u džamiji, obići ćemo šehidska mezarja (koja su usput zarasla, zatravnila, izblijedila... i da ne nabrajam, pa znate onu <ko tursko groblje>), proučiti Fatihu, položiti cvijeće i rasip. Hajmo onda na fešte. Da Uzvišeni sačuva i uputi.

Prije nego nastavim da podvučem jednu bitnu stvar. Šehidi nemaju potrebe, njima ne treba ni naš Jasin, ni naša Fatiha, ni naše cvijeće!? Vrati se malo gore bolan, oni su kod Gospodara opskrbljeni. Nama treba, kroz učenja njima i sjećanja na njih, pouka iz njihovog života, nama treba pouka iz njihove žrtve i njihove pogibije, nama bolan treba njihova ruka na Sudnjem danu. Iz interesa; da nas izaberu i sa sobom u Džennet uvedu.

A fešte i druženja su interesantne. Oraganizuju se razne igranke, svakojaki KUD-ovi, pjevaljke, ringešpili, turniri u svemu i svačemu. I kažu sve to uz sjećanje na šehide? E baš mi (ne)poštujemo svoje šehide!? Hajde da napomenem (da ne bi bilo ovaj je neki ekstrem); nemam ja ništa protiv sporta, druženja, pa ni pjesme, ako ćemo iskreno. Ali brate dragi, pa zar na dane šehida? I sve to još uz što veće doze alkohola, pijančenja i psovanja na svakom koraku. E baš mi (ne)poštujemo svoje šehide.

A još na to da dodam način učenja Fatiha i Jasina, tj. ponašanje pri tome: žene i djevojke ne da nisu pokrivene sa hidžabom, već dolaze pred džamije i šehidska obilježja, ulaze u mezarja bez mahrame, u suknjicama, sa mahsuz sređenim frizurama, našminkane ko da su krenule u diskoteku (uh, pa zaboravih - poslije toga će odmah na igranku), muškarci u šorcevima, bez imalo respekta, uz galamu, pa čak i pokoju psovku usput. O abdestima i čistim tijelima (ili srcima) da i ne govorim. E sad će bit', šta ovaj pametuje? Šta njega briga kako ko dolazi? Ama jest me briga! Brate i sestro, gospodine i gospođo! (eto tako ću), pa zar nema pravilo ponašanja i oblačenja kad ulaziš u Općinu, kad ulaziš u školu, kad ideš na službeni sastanak? Pa zar nema i pravilo oblačenja i ponašanja kad ulaziš u džamiju ili mezarje? I to samo taj dan, jedan dan u godini?!

Koga bolan varamo? Uzvišenog? On zna svaku pomisao, svaki otkucaj srca tvog i znaj da ćeš sa Njim o tome i razgovarati. Ljude oko sebe? Ama šta njih briga, narodu nikad kolača nakuhati nećeš, pa i ne obraćaj pažnju. Varamo li sami sebe? E to sigurno, jer inače bi se zapitali kad krenemo na mjesta koja su krvlju šehidskom natopljena, a mi živi i zdravi ostali, kuda idemo i kome idemo? Kako im svoje (ne)poštovanje ukazujemo, kako im žrtvu njihovu priznajemo? 

Zapitajmo se, na kraju sebi i Vama na razmišljanje, da li stvarno naši šehidi žele da ih se na taj način sjećamo? Da li stvarno to radimo zbog njih ili zbog nas (ali ovdje mislim na naše malodunjalučke interese: da dobro ručamo, da se napijemo, da se uslikamo, da se promovišemo, i tako u nedogled) ili nekog trećeg razloga, samo Allah Uzvišeni zna kojeg.

Uzvišeni Gospodaru daj da nas se naši šehidi ne zastide na Sudnjem danu. Milostivi Gospodaru, daj da nas šehidi prepoznaju na Sudnjem danu, daj da nas svojom rukom izaberu i u Džennet uvedu. Amin.