Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.
Gledajući i slušajući sve moguće informacije o trenutnoj situaciji u našoj lijepoj Domovini pogođenoj ovim teškim poplavama ne izdržah da ne napišem nekoliko rečenica.
Slušajući svakakva mišljenja; od onih da "nastupa Sudnji dan", do mišljenja "da smo toliko griješni da je ovo kazna", preko mišljenja "evo nama iskušenja da se pokažemo" i ne znam ti više šta sve ne napisaše po raznim web portalima, face stranicama, blogovima.
Ali ponajviše vidjeh onih postova i statusa, hrpe selfija sa mjesta događanja i naše želje i potrebe da se obavezno uslikamo dok neki hajr činimo. Kako u jednoj ruci nositi kesu punu hrane i odjeće za potrebne, a u isto vrijeme držati mobitel iz zadnjeg krika tehnologije i kao <usput> sve uspijeti poslikati, a zatim i objaviti putem raznih društvenih mreža?!
Kao eto, ako nisi uslikao nije se ni desilo, ako nisi objavio nisi ni bio, ako nisi postom podržao, onda nisi ni pomogao. A svi slikaju sa namjerom, hahaha (ne mogu da se ne nasmijem), da imaju za svoju privatnu arhivu (privatno ovdje naravno znači da svih 779 prijatelja bar vidi, ako ne i lajka našu sličicu).
Ne govorim ja, nemojte me pogrešno shvatiti, da je zabranjeno (ovo s vjerskog aspekta) pokazati da smo spremni pomoći ili da neki hajr činimo. Ponekad je potrebno da se zna da ima dobrih ljudi, spremnih za pomoć i žrtvu. Za takve je najčešće opravdanje hazreti Ebu Bekr; kažu i on je javno dijelio i davao, pomagao i hajr činio, pa cijelu karavanu na Božijem putu je bez treptaja oka dao. Da! Ali nije hazreti Ebu Bekr o tome pričao, niti sebe u spjevima i poeziji opisivao. Već su drugi ashabi, lijepi insani koji su svjedočili njegovom djelu o tome priče ispričali i drugima pouku o njegovom dobročinstvu prenijeli. A eto, kao i mi bi najednom pravo da se sa hazreti Ebu Bekrom poredimo? Hmm, tema za razmišljanje.
Ali da ne bi bilo da sam se namjerio na insane koji pomažu drugima i nakon toga sebe sami hvale (a to oni nek riješe sami sa sobom, svojom dušom i nijjetom, a na kraju krajeva i sa Uzvišenim i Pravednim na Danu sudnjem kada jedino On bude ispitivao šta se u srcima ljudi krilo), želim sebi, a i svakom onom ko pročita moje razmišljanje, učiniti podsjetnik na jedan mali isječak iz života Ibrahima a.s. koji se i krije iza naslova ovog teksta.
Nakon što je Ibrahim a.s. polupao one famozne kipove i pokazao svom narodu da uzalud dozivaju one koji ih ne čuju i ne vide, oni ipak odlučiše da ga u vatru bace. Lomaču su pripremali danima. Sve mlado i staro, muško i žensko, ustalo je da sakuplja grane za lomaču koja se priprema Ibrahimu a.s., pa čak i životinje kako se u predajama navodi. Osim mrava.
Dok su svi prikupljali i gomilali grane na lomaču jedan mali mrav je dolazio do gomile i pokušavao svojim kliještima i malim ustima da što više grančica odvuče od gomile. U to mu je prišao jedan akrep (specifična životinjica tog područja, da sad ne pojašnjavam razliku između akrepa i naših guštera) i onako čudeći se, podsmijavajući se, rekao: <Šta ti misliš tako mali učiniti? Kakve fajde misliš da će Ibrahim od tvojih malih grančica imati? Vidi šta je nas, a ti si sam, samo jedan mali mrav!". Na te njegove riječi mali mrav je ponosno i hrabro odgovorio: "Ja znam da možda moja kliješta ne mogu odvući velike grane ili da čak neću ni lomaču umanjiti, ali ja ne želim, (ponavljam, mali mrav kaže <ja ne želim>) da dođem na Sudnji dan pred Uzvišenog Gospodara i da me On Svevišnji pita <Jesi li pokušao pomoći?>, a da Mu ja ne mogu odgovoriti."
Eh, da sam ja mali mrav?! Eh, da ja danas pokušavam pomoći onom ko je u nevolji, ali samo zbog Uzvišenog Gospodara. Hoće li pomoć biti dovoljna, hoću li uspijeti u svojoj nakani? Ama ko te pita! Pokušaj, pomozi i pouzdaj se u Uzvišenog i Milostivog.
Tako, dragi moji, da je zaključak ovog mog razmišljanja ipak; eh da je nama više malih mrava??? Malih mrava u državnim institucijama, malih mrava u islamskoj zajednici, malih mrava u privatnim firmama, malih mrava na svakom koraku. pa kad bi svi oni barem pokušali, kao naš mali mrav ...eh. Gdje bi nam kraj bio?
Eh, da sam bar ja mali mrav, pa da pokušam.
No comments:
Post a Comment