Ko o čemu, oni o zekatu... Moj 'omaž' njima i takvima.

 U ime Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog

Već duži niz godina ja sam, elhamdulillah, obaveznik davanja zekata, moj imetak prelazi granice nisaba. U tom periodu bio sam uposlenik Islamske zajednice u BiH, uposlenik privatne firme u BiH, zatim uposlenik Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj, a za nekoliko dana, ako Bog da, uposlenik privatne firme u Švedskoj. Svaki put sam i svaki put ću, bez imalo dileme, svoj ukupan iznos od 2,5% od svog ukupnog imetka dati putem blokova Islamske zajednice u onom džematu u kojem sam član poštujući fetvu Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao što to rade mnogi muslimani Bosne i Hercegovine i lijepe dijaspore, bez imalo sumnje, dileme i straha da li su ispravno ispunili emanet svog zekata. Pa šta?

E, evo šta. Pojedinci, zaista, svakodnevno dokazuju da šejtani jesu uz ramazan svezani i da je, zaista, do našeg razvezanog nefsa. Pa brzopleto i nepromišljeno, a Bogu će sigurno za takve izjave odgovarati, da ne kažem beduinski dezavujišu narodne mase i ... ko će o čemu, ako ne oni o zekatu. Da, da... O zekatu, koji bi svaki pojedinac, po njihovim stavovima, trebao svojom procjenom davati onima koji ga zaslužuju, a još kad bi to, po mogućnosti i privatnoj procjeni, moglo biti u privatne humanitarno-da'vetske organizacije kroz koje će se dva, tri bunara iskopati i hiljade predavanja po bijelom svijetu održati. Nemojmo biti djeca!

Zadnji ispad jednog od takvih je izjava da su svi učenjaci "jednoglasni" da vlasnik novca (čuj ovo "vlasnik novca") lično dijeli zekat kategorijama ljudi koji ga, ni manje ni više, nego zaslužuju. E da vidimo taj "jednoglasni" stav (bez nabrajanja akademskih titula): fetva-i-emin Enes Ljevaković, muftija Nedžad Grabus, muftija Ahmed Adilović, muftija Nusret Abdibegović, ... da ne nabrajam sve muftije ... prethodni reisu-l-ulema Mustafa Cerić, sadašnji reisu-l-ulema Husein Kavazović ... Gospodine jednoglasni, ovo su učenjaci koji NISU jednoglasni u tom stavu koji ti zastupaš. Gospodine jednoglasni, ovo je ulema 20. i 21. stoljeća, Bosne i Hercegovine, Balkana, Evrope i svijeta i oni nisu jednoglsni u stavu koji ti zastupaš. Naravno da si sebe, vjerovatno, stavio i u učenjake i u te jednoglasne, pa je tebi sve to jednoglasno. Ali "u tom grmu i leži zec", veliki zec... Ti i takvi ove pobrojane, i još mnoge druge, ne smatrate ulemom i učenjacima uopće, pa ti je lahko izgovoriti da je nešto u tvom svijetu jednoglasno. Hej, mali ti je taj svijet, junače. Profesori medrese koju sam ja završio bez polaganja mature, nisu jednoglasni u tome što ti pričaš! Profesori Fakulteta islamskih nauka koji sam ja završio kao najbolji student svoje generacije nisu jednoglasni u tome što ti pričaš! Hafizi i kurra hafizi Komisije za hifz pred kojima sam ja položio hifz nisu jednoglasni u tome što ti pričaš i propagiraš! Šta bolan ti to pričaš? 

Da malo pomognemo i u izražavanju na lijepom bosanskom jeziku, jer vidimo da mnogima sa takvim stavovima, koji... ko o čemu, oni o zekatu... ni bosanski nije jača strana, vjerovatno zbog mnogih silsila, seneda, fetvi i mišljenja na "originalnom" arapskom jeziku, koji ova pobrojana ulema i ne zna (subhanallah), pa i nije, po takvima, ni ulema. Ma kako će i znati kad imate vi što sve tumačiti znate?!

Podijeliti ili dodijeliti nešto nekome, ko to "zaslužuje", znači samostalnom, privatnom procjenom zaključiti da taj neko nešto i zaslužuje. Tako bi ja lahko mogao, ako mi se ćefne (po tom jednoglasnom stavu), da procijenim da moj zekat zaslužuje "moj ćaća". Dobar insan, borac, invalid... Pa nek i zaslužuje. E nije!! I neće nikad biti. Zekat PRIPADA onim kategorijama kojima pripada po kur'anskim principima sa tačno određenim uslovima. Nema tu nikakvih zasluga, niti privatnih procjena. Tako da ja svoj zekat nikad nisam i nikad neću dati "svome ćaći" (niti ikom drugom kome ja privatno procjenim da zaslužuje), jer mu ne pripada, a možda ja mislim da ga i zaslužuje. Ali eto, ulema je jednoglasna u tim i takvim stavovima. Ma baš jeste?! Nije i tačka. Evo, sad sam i ja ulema i ja nisam jednoglasan u tome što pričaš.

Na kraju učim svima nama dovu koju je Poslanik a.s. učio Ibn Abbasu r.a. "Bože, uputi nas u razumijevanje vjere", amin. Da, da... Razumijevanje, a ne znanje. Znanja danas, izgleda, mnogi imamo sa svih mogućih izvora, ali razumijevanja... razumijevanja u kojoj kalendarskoj godini, kojoj vremenskoj zoni i na kojoj geografskoj koti se nalazimo... gotovo nikako. Nek nam je On, Uzvišeni, na pomoći. Amin.

p.s. Foto ilustracija, pogled na rodno mjesto kod Bihaća sa jedne on najljepših turističkih kota u Bosni i Hercegovini. Da nam pogled preko i iza bosanskih zelenih brda razbistri oči, rasprostrani duše i otvori vidike... Da Bog sačuva, kako smo "kratkovidni".

hafiz Adis Baručić, dipl. imam

Švedska, 15.04.2022.

I osma godina prođe, ali tuga ostade... rahmetli ADISA BARUČIĆ

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Iako svjesni da su i život i smrt odredba Uzvišenog i da samo On određuje koliko će neko od nas živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, ipak svako od nas tuguje za onima koje On, Milostivi, uzme Sebi, a bili su dio našeg svakodnevnog života. U prirodi insana je da voli i da bude voljen. U prirodi insana je da žali, pati i tuguje za svojim voljenim.

Baručić (Ferid i Mirsada) Adisa, rođena 28. 07. 1984. godine insan je za kojim tuguju i pate mnogi. Iako je tuga najveća kod majke Mirsade, oca Ferida, braće Amira i Adisa, ... ipak znamo da je veliki broj prijatelja i poznanika koji i danas, evo već osam godina nakon njenog preseljenja na Ahiret, tuguju, ali i sjećaju je se nasmijane, raspoložene i uvijek komunikativne Bulsy (kako su je njene najbliže prijateljice i zvale).

Na Ahiret je preselila prije 8 godina od opake bolesti; akutne leukemije i to samo 2,5 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu od 2,5 mjeseca bila je u Kliničkom centru u Sarajevu, pokušali su doktori sve što su znali, tretmani i terapije, kemoterapija i sl. Pokušala je i porodica sa alternativnim liječenjem, naravno nakon što je rahmetli Adisa to i tražila i uz njenu dozvolu. Desio se period kada se oporavila da je bilo izvjesno da će i ozdraviti. Ali onda je odredbom Milostivog Adisa-Bulsy u noći na mubarek petak, na rukama svoje braće i pred dragi sabah, dušu pustila i vratila se svome Gospodaru.

"Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim će se Nama vratiti" poruka je Uzvišenog u Kur'anu. Ovaj ajet citirao sam (i citiram) hiljade puta, drugima savjete davao u teškim momentima kada im neko preseli na Ahiret, na dženazama insane upozoravao, ali... tog sabaha sam ja potpuno svjestan te poruke postao. Uzvišeni joj je rođenje odredio, život podario i propisao, ali evo i čas smrti odredio. U 28. godini, u cvatu mladosti, kada je  najljepše živjeti, naša Adisa je odredbom Milostivog morala seliti.

Ovaj tekst ponovo i ponovo čitam i pišem kao podsjetnik sebi, porodici, a njenim prijateljicama i prijateljima, rođacima i poznanicima. Podsjetnik na jednu prelijepu dušu, nasmijano i veselo lice, insana koji je uvijek u životu bio više na usluzi drugima nego sebi. Za Adisu sigurno možemo citirati hadis: "Najbolji od ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima....", a ona je uvijek bila na korist i uslugu drugima. Bilo je i onih koji su ponekad kritikovali njen pristup životu i ljudima; ona je bila djevojka u dinu, pod hidžabom od šerijatskog punoljetstva, a ipak kažu druži se sa svima? Pa šta je tu čudno? Šta je tu bilo pogrešno?! Bila je osoba koja je voljela ljude i život, osoba koju su ljudi voljeli, poštovali i po dobru spominjali. Adisa-Bulsy bila je tu za svakog insana. To njena porodica i njeni prijatelji pričaju i svjedoče. To njen Bihać priča i svjedoči, tako se nje Bihać i sjeća.

U svojoj bolesti, sve do smrtnog časa, imala je osmijeh na licu, bila je svjesna svoje bolesti i smrti kao odredbe Milostivog. Čak ni u najtežim trenucima svoje bolesti nije od porodice ili prijatelja ništa zahtijevala, a česta "briga" joj je bila da nije na teret drugima, da im ne otežava. Eh, kako je kao mu'minka (vjernica) razmišljala.

Svaki dan si u našim mislima i u našim dovama. Molimo Milostivog da nas spoji u lijepom Džennetu. Amin

I sedma godina prođe, ali tuga ostade... rah. Adisa Baručić

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Iako svjesni da su i život i smrt odredba Uzvišenog i da samo On određuje koliko će neko od nas živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, ipak svako od nas tuguje za onima koje On, Milostivi, uzme Sebi, a bili su dio našeg svakodnevnog života. U prirodi insana je voli i da bude voljen. U prirodi insana je da žali, pati i tuguje za svojim voljenim.

Baručić Adisa, rođena 28. 07. 1984. godine je  insan za kojim tuguju i pate mnogi. Iako je tuga najveća kod majke Mirsade, oca Ferida, braće Amira i Adisa, njenih sukija i mrkija: Suane i Davuda (bratići), ipak znamo da je veliki broj prijatelja i poznanika koji i danas, evo već sedam godina dana nakon njenog preseljenja na Ahiret, tuguju, ali i sjećaju se nasmijane, raspoložene i uvijek komunikativne Bulsy (kako su je njene najbliže prijateljice i zvale).

Na Ahiret je preselila prije 7 godina od opake bolesti; akutne leukemije, i to samo 2,5 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu od 2,5 mjeseca bila je u Kliničkom centru u Sarajevu, pokušali su doktori sve što su znali, tretmani i terapije, kemoterapija i sl. Pokušala je i porodica sa alternativnim liječenjem, naravno nakon što je rahmetli Adisa to i tražila i uz njenu dozvolu. Desio se period kada se oporavila da je bilo izvjesno da će i ozdraviti. Ali onda je odredbom Milostivog Adisa-Bulsy u noći na mubarek petak, na rukama svoje braće i pred dragi sabah, dušu pustila i vratila se svome Gospodaru.

"Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim će se Nama vratiti" poruka je Uzvišenog u Kur'anu. Ovaj ajet citirao sam hiljade puta, drugima savjete davao u teškim momentima kada im neko preseli na Ahiret, na dženazama insane upozoravao, ali... tog sabaha sam ja potpuno svjestan te poruke postao. Uzvišeni joj je rođenje odredio, život podario i propisao, ali evo i čas smrti odredio. U 28. godini, u cvatu mladosti, kada je  najljepše živjeti, naša Adisa je odredbom Milostivog morala seliti.

Ovaj tekst ponovo i ponovo čitam i pišem kao podsjetnik sebi, porodici, a njenim prijateljicama i prijateljima, rođacima i poznanicima. Podsjetnik na jednu prelijepu dušu, nasmijano i veselo lice, insana koji je uvijek u životu bio više na usluzi drugima nego sebi. Za Adisu sigurno možemo citirati hadis: "Najbolji od ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima....", a ona je uvijek bila na korist i uslugu drugima. Bilo je i onih koji su ponekad kritikovali njen pristup životu; ona je bila djevojka u dinu, pod hidžabom od šerijatskog punoljetstva, a ipak kažu druži se sa svima? Pa šta je tu čudno? Šta je tu bilo pogrešno?! Bila je osoba koja je voljela ljude i život, osoba koju su ljudi voljeli, poštovali i po dobru spominjali. Adisa-Bulsy bila je tu za svakog insana. To njen Bihać priča i svjedoči, tako se nje Bihać i sjeća.

U svojoj bolesti, sve do smrtnog časa, imala je osmijeh na licu, bila je svjesna svoje bolesti i smrti kao odredbe Milostivog. Čak ni u najtežim trenucima svoje bolesti nije od porodice ili prijatelja ništa zahtijevala, a česta sikiracija joj je bila da nije na teret drugima, da im ne otežava. Eh, kako je kao mu'minka (vjernica) razmišljala.

Svaki dan si u našim mislima i u našim dovama. Molimo Milostivog da nas spoji u lijepom Džennetu. Amin

I peta godina prođe, ali tuga ostade - rah. Adisa Baručić

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Iako svjesni da je i život i smrt odredba Uzvišenog i da samo On određuje koliko će neko od nas živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, ipak svako od nas tuguje za onima koje On Milostivi uzme Sebi, a bili su dio našeg svakodnevnog života. U prirodi insana je voli i da bude voljen. U prirodi insana je da žali, pati i tuguje za svojim voljenim.

Baručić Adisa, rođena 28. 07. 1984. godine je  insan za kojim tuguju i pate mnogi. Iako je tuga najveća kod majke Mirsade, oca Ferida, braće Amira i Adisa, njenih sukija i mrkija: Suane i Davuda (bratići), ipak znamo da je veliki broj prijatelja i poznanika koji i danas, evo već pet godine dana nakon njenog preseljenja na Ahiret, tuguju, ali i sjećaju se nasmijane, raspoložene i uvijek komunikativne Bulsy (kako su je njene najbliže prijateljice i zvale).

Na Ahiret je preselila prije 5 godina od opake bolesti; akutne leukemije, i to samo 2,5 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu od 2,5 mjeseca bila je u Kliničkom centru u Sarajevu, pokušali su doktori sve što su znali, tretmani i terapije, kemoterapija i sl. Pokušala je i porodica sa alternativnim liječenjem, naravno nakon što je rahmetli Adisa to i tražila i uz njenu dozvolu. Desio se period kada se oporavila da je bilo izvjesno da će i ozdraviti. Ali onda je odredbom Milostivog Adisa-Bulsy u noći na mubarek petak, na rukama svoje braće i pred dragi sabah, dušu pustila i vratila se svome Gospodaru.

"Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim će se Nama vratiti" poruka je Uzvišenog u Kur'anu. Ovaj ajet citirao sam hiljade puta, drugima savjete davao u teškim momentima kada im neko preseli na Ahiret, na dženazama insane upozoravao, ali...tog sabaha sam ja potpuno svjestan te poruke postao. Uzvišeni joj je rođenje odredio, život podario i propisao, ali evo i čas smrti odredio. U 28. godini, u cvatu mladosti, kada je  najljepše živjeti, naša Adisa je odredbom Milostivog morala seliti.

Ovaj tekst ponovo i ponovo čitam i pišem kao podsjetnik sebi, porodici, a njenim prijateljicama i prijateljima, rođacima i poznanicima. Podsjetnik na jednu prelijepu dušu, nasmijano i veselo lice, insana koji je uvijek u životu bio više na usluzi drugima nego sebi. Za Adisu sigurno možemo citirati hadis: "Najbolji od ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima....", a ona je uvijek bila na korist i uslugu drugima. Bilo je i onih koji su ponekad kritikovali njen pristup životu; ona je bila djevojka u dinu, pod hidžabom od šerijatskog punoljetstva, a ipak kažu druži se sa svima? Pa šta je tu čudno? Šta je tu bilo pogrešno?! Bila je osoba koja je voljela ljude i život, osoba koju su ljudi voljeli, poštovali i po dobru spominjali. Adisa-Bulsy bila je tu za svakog insana. To njen Bihać priča i svjedoči, tako se nje Bihać i sjeća.

U svojoj bolesti, sve do smrtnog časa, imala je osmijeh na licu, bila je svjesna svoje bolesti i smrti kao odredbe Milostivog. Čak ni u najtežim trenucima svoje bolesti nije od porodice ili prijatelja ništa zahtijevala, a česta sikiracija joj je bila da nije na teret drugima, da im ne otežava. Eh, kako je kao muminka (vjernica) razmišljala.

Svaki dan si u našim mislima i u našim dovama. Molimo Milostivog da nas spoji u lijepom Džennetu. Amin

I četvrta godina prođe, ali tuga ostade - rah. Adisa Baručić

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

Iako svjesni da je i život i smrt odredba Uzvišenog i da samo On određuje koliko će neko od nas živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, ipak svako od nas tuguje za onima koje On Milostivi uzme Sebi, a bili su dio našeg svakodnevnog života. U prirodi insana je voli i da bude voljen. U prirodi insana je da žali, pati i tuguje za svojim voljenim.

Baručić Adisa, rođena 28. 07. 1984. godine je  insan za kojim tuguju i pate mnogi. Iako je tuga najveća kod majke Mirsade, oca Ferida, braće Amira i Adisa, njene sukija i mrkija: Suane i Davuda (bratići), ipak znamo da je veliki broj prijatelja i poznanika koji i danas, evo već četiri godine dana nakon njenog preseljenja na Ahiret, tuguju, ali i sjećaju se nasmijane, raspoložene i uvijek komunikativne Bulsy (kako su je njene najbliže prijateljice i zvale).

Na Ahiret je preselila prije 4 godine od opake bolesti; akutne leukemije, i to samo 2,5 mjeseca nakon dijagnoze. U tom periodu od 2,5 mjeseca bila je u Kliničkom centru u Sarajevu, pokušali su doktori sve što su znali, tretmani i terapije, kemoterapija i sl. Pokušala je i porodica sa alternativnim liječenjem, naravno nakon što je rahmetli Adisa to i tražila i uz njenu dozvolu. Desio se period kada se oporavila da je bilo izvjesno da će i ozdraviti. Ali onda je odredbom Milostivog Adisa-Bulsy u noći na mubarek petak, na rukama svoje braće i pred dragi sabah, dušu pustila i vratila se svome Gospodaru. 

"Svako živo biće smrt će okusiti, a zatim će se Nama vratiti" poruka je Uzvišenog u Kur'anu. Ovaj ajet citirao sam hiljade puta, drugima savjete davao u teškim momentima kada im neko preseli na Ahiret, na dženazama insane upozoravao, ali...tog sabaha sam ja potpuno svjestan te poruke postao. Uzvišeni joj je rođenje odredio, život podario i propisao, ali evo i čas smrti odredio. U 28. godini, u cvatu mladosti, kada je  najljepše živjeti, naša Adisa je odredbom Milostivog morala seliti.

Ovaj tekst ponovo i ponovo čitam i pišem kao podsjetnik sebi, porodici, a njenim prijateljicama i prijateljima, rođacima i poznanicima. Podsjetnik na jednu prelijepu dušu, nasmijano i veselo lice, insana koji je uvijek u životu bio više na usluzi drugima nego sebi. Za Adisu sigurno možemo citirati hadis: "Najbolji od ljudi su oni koji najviše koriste drugim ljudima....", a ona je uvijek bila na korist i uslugu drugima. Bilo je i onih koji su ponekad kritikovali njen pristup životu; ona je bila djevojka u dinu, pod hidžabom od šerijatskog punoljetstva, a ipak kažu druži se sa svima? Pa šta je tu čudno? Šta je tu bilo pogrešno?! Bila je osoba koja je voljela ljude i život, osoba koju su ljudi voljeli, poštovali i po dobru spominjali. Adisa-Bulsy bila je tu za svakog insana. To njen Bihać priča i svjedoči, tako se nje Bihać i sjeća.

U svojoj bolesti, sve do smrtnog časa, imala je osmijeh na licu, bila je svjesna svoje bolesti i smrti kao odredbe Milostivog. Čak ni u najtežim trenucima svoje bolesti nije od porodice ili prijatelja ništa zahtijevala, a česta sikiracija joj je bila da nije na teret drugima, da im ne otežava. Eh, kako je kao muminka (vjernica) razmišljala.

Svaki dan si u našim mislima i u našim dovama. Molimo Milostivog da nas spoji u lijepom Džennetu. Amin